Ljupka gerontofilija Wesa Andersona

• Tweet
• Pin It

Gledajući filmove Wesa Andersona čovjek se nerijetko osjeća poput malog djeteta ispred izloga s igračkama, „vidi ovo, vidi ono“, ponekad nisi siguran kuda gledati, otkud vreba neki novi raskošni vizual ili dosjetka. Što je zapravo jedan od najpouzdanijih načina da rezervirate status  tzv. kultnog režisera. I prilično zahtjevan zadatak za kritičara, pogotovo onog koji ne dijeli tu općenarodnu adoraciju. Svaki od Andersonovih filmova spektakl je za sebe, od ranog „Rushmorea“ preko čudačkih „The Royal Tenenbaums“ i „Panike pod morem“ pa do friškijeg „Moonrise Kingdom“, svaki je imao itekako što ponuditi na planu očuđujućih postupaka, bizarnih likova i off humora, ali s onim što obično zovemo sadržaj uvijek je nekako štekalo. Stoga se u Andersonovu slučaju već uvriježilo, čak i kod onih koji vole i cijene njegove filmove, govoriti o prevlasti forme nad sadržajem. Novi film  „Hotel Grand Budapest“ (nevjerojatno dosjetljiv prijevod distributera tek je obrnuo dvije riječi originalnog naslova „The Grand Hotel Budapest“ tako da će samo kritičari posebnog kova za pet godina imati dovoljno koncentracije da se bez provjere na IMDb-u sjete kako glasi hrvatski a kako originalni naslov) ne donosi po tom pitanju mnogo novosti, ali odlazi korak dalje.

Smješten u izmišljenu zemlju srednje Europe Zubrowku tridesetih godina prošlog stoljeća u flashbacku pripovjeda o dogodovštinama upravitelja hotela gospodina Gustavea (Ralph Fiennes), ljubtelja dobrog odgoja i starijih dama, i njegovog štićenika, bellboya Zeroa Mustafe (Tony Revolori). Nakon smrti 84-godišnje Madame D. (Tilda Swinton), njezina se obitelj ne može pomiriti s oporukom u kojoj je sliku neprocjenjive vrijednosti ostavila svom ljubavniku, naravno gospodinu Gustaveu, pa gledatelja očekuje trilerski zaplet koji uključuje nekoliko bizarnih egzekucija, bijeg iz zatvora, šašava potjera na snijegu, ali i nacističke časnike koji kao da su ispali iz Monthyja Pythona. No nema potrebe ići ni u dubinu ni u širinu fabule koja je ovdje tek još jedan gimmick iz širokog Andersonova repertoara kojim ponovno očarava svoju vjernu sljedbu.

Poput većine njegovih filmova, i „Hotel Grand Budapest“ idealan je alat za profesore teorije filma, nema što u njemu nema: strukturiranje po uzoru na roman s poglavljima i najavnim natpisima, elaborirane vožnje kamerom, karakteristične plošne kompozicije kadra, fetišistička posvećenost detaljima u scenografiji i kostimografiji, naglašena upotreba filtera, potpuni je novum korištenje tri različita vremenski uvjetovana formata filmske slike (1.33:1, 1.85:1 i 2.35:1), dok je specifičan prenaglašeni glumački stil preuzet iz kazališnih formi poput kabarea, farse, operete već Andersonov zaštitni znak. Dodamo li svemu tome i bogatstvo kulturoloških referenci netipično za mlađe američke redatelje – film je inspiriran djelom austrijskog pisca Stefana Zweiga, dok je filmske od Gouldingova „Grand Hotela“ preko Lubitcha i Hitchcocka pa sve do Greenawaya teško i pobrojati – dobivamo zaista bogato filmsko tkivo kojemu valja odati poštovanje. No, ispod sve te filmofilske pozlate još uvijek nije jednostavno pronaći autentična značenja, što je razlog zbog kojeg mi nakon nekog vremena, kad se originalna dosjetka iscrpi, svi Andersonovi filmovi postaju blago dosadni.

Niti ovaj put nisam osobito uživao u Andersonovu otkačenu humoru niti u prenaglašenoj estetizaciji koja koči razvoj priče i likova, pa i ovaj put imamo posla tek s karakternim krokijima i fabuli odrađenoj onako pro forma. Istovremeno, nemoguće je ne diviti se minucioznim scenografskim rješenjima u dočaravanju tipične srednjoeuropske hotelske grdosije, poput naše Esplanade ali smješene u njemačke Alpe, kolorističkom bogatstvu, ozbiljnosti s kojom se redatelj bavi formalnim aspektima filmskog jezika (kadriranje, montaža…), dok je na sadržajnom planu ovaj put ipak uspio u film utisnuti i poneki emotivni trag, ponajviše u nostalgiji spram minulih vremena, onih u kojima je pristojno ponašanje bio način življenja a ne tek puka forma (kad smo već kod forme i sadržaja), a koja će iščeznuti s prvim fašističkim uniformama. Iznenađuje i to kako je usred općeg posprdnog tona gerontofilija glavnog junaka tretirana bez podjebavanja, ljupko i s punim poštovanjem.

A glumci? Ralph Fiennes je jedini koji ima pravu ulogu, dakle onu za čiji je opis potrebno nešto više od dva epiteta, i usprkos nebrojenim atraktivnim glumačkim imenima u većim ili manjim rolama, zapravo drži tri kuta filma, daje mu ritam, humor pa čak i emociju. Ostali se tek dobro zabavljaju karikirajući i preigravajući što je ponekad atraktivno (Edward Norton u ulozi naci časnika), a ponekad baš i nije (Willem Dafoe kao psihopatski ubojica). (KULT JE REZERVIRAN 7/10)

• Tweet
• Pin It