„Pravi detektiv“, od serije godine do razočaranja godine

• Tweet
• Pin It

Činilo se da malo što može nadmašiti euforiju koja je pratila posljednju sezonu, a osobitu posljednju epizodu „Breaking Bada“, no onda je došao „Pravi detektiv“. Iako prikazivan tek na HBO-u koji kod nas ipak ima ograničen doseg, krug mojih poznanika koji su pratili i panegiricima častili seriju o dvojici detektiva koji tijekom gotovo dva deseteljeća istražuju seriju morbidnih ubojstava žena u Louisiani bio je neočekivano velik. Činilo se da baš svi gledaju „True Detective“, a već nakon pilota serija je stekla status božanstva koje baš i nije uputno propitkivati. I sam sam bio fasciniran tom prvom epizodom u kojoj je više od bizarnog ubojstva koje će pokrenuti priču, impresionirala impostacija glavnih likova, klasičnog američkog ne odveć bistrog ali poštenog policajca Martyja Harta (Woody Harrelson) te inspektora izvan svih kanona, načitanog i elokventnog, osobnom katastrofom nagriženog i egzistencijalistički zgađenog Rustyja Cohlea (Matthew McConaughey) koji nas je zasipao bujicama pretencioznih, ali u kontekstu policijske istrage ritualnih ubojstava povezanih s kultovima, religijama i lokalnim moćnicima, zapravo neobično začudnih i zabavnih monologa o moralnom kolapsu civilizacije ispunjenih velikim mislima i pomalo douglasadamsovskim metaforama poput: „Sve je to jedan geto. Golema kanalizacija u svemiru“ ili „Ljudska je svijest tragična posljedica evolucije“. Zahvaljujući fantastičnim vizualima Adama Arkapawa (kojeg sam zapazio po jednako impresivnom snimateljskom radu u seriji Jane Campion „Top of the Lake“), zavodljivim pejzažima močvarnog područja Louisiane sustavno prikazane kao države u kojoj sunce nikada ne izlazi, atmosferičnoj glazbenoj kulisi koju je producirao T Bone Burnett te izvanserijskoj inspiraciji dvojice glavnih glumaca „Pravi detektiv“ činio se kao siguran novi televizijski klasik.

Sve dosad izrečeno gotovo su unisono tvrdilil i gotovo svi filmski i televizijski kritičari koji su svoje recenzije temeljili na prvoj ili, češće, prve četiri epizode. I sam sam planirao napisati tekst nakon prve epizode, ali sam odustao i odlučio pričekati polovicu serije samo da bih i nakon četvrte epizode još jednom odgodio recenziju. Postoje serije kod kojih pisanje recenzije već nakon prve epizode i nije osobiti rizik, no u „True Detective“ postojali su elementi koji su me upozoravali da ne brzam sa zaključcima. U prvom redu, riječ je o rijetko autentičnom televizijskom proizvodu koji bježi od svake generičnosti, dakle od ideje do realizacije iza njega stoji ista autorska ekipa, jedan scenarist (Nic Pizzolatto) i jedan režiser (Cary Fukunaga), pa se zapravo može tretirati kao osmosatni film, no ono što je još značajnije jest dramaturška postava serije koja nije dozvoljavala preuranjene poante. Jedan od elemenata intrigantnosti koncepta jest narativna strategija ispreplitanja dviju vremenskih perpektiva udaljenih 17 godina koje nude najmanje dva različita pogleda na događaje koje pratimo, sugeriraju različite mogućnosti razvoja likova i njihovih odnosa te naznačuju potencijalne velike preokrete kad se radnja ispripovjedana u flashbackovima kroz ispitivanje Harta i Cohlea spoji s aktualnim zbivanjima, novim slučajem koji sugerira istog ubojicu kao i prije 17 godina. Uglavnom, činilo se kako je intrigantna narativna strategija dala scenaristu uistinu facinantne dramske mogućnosti razvoja priče, a na oprez je poticao i zagonetni naslov u jednini: naime, ako imamo posla s klasičnom buddy-buddy serijom, logično je očekivati naslov „Pravi detektivi“ pa nam izbor jednine budi različite ideje o tome tko se zapravo krije iza jednog, i kojeg, od njih dvojice. (Usput budi rečeno, što se mene tiče, misterij naslova u jednini ostao je neriješen i nakon posljednje epizode.) I dok dvojica detektiva koji ispituju Cohlea i Harta o istrazi iz prošlosti sumnjaju kako je Cohle zapravo ubojica, gledatelj naviknut da ga namjerno navigaju u pogrešnim smjerovima ostavlja otvorenim i druge mogućnosti, osobito nakon što se pojave crteži Hartove kćerke Audrey koji nedvosmisleno upućuju na seksualno zlostavljanje.

Uglavnom, danas mi je drago što nisam napisao recenziju „Pravog detektiva“ nakon prve ili četvrte epizode i vjerujem da je većini kritičara kod kojih se koče sve same devetke i desetke žao što su upali u žrvanj tog novog medijskog terora u kojemu se serije recenziraju epizodu po epizodu. Naime, sve tamo do zaključno pete epizode dvoumio bih se da li da „Pravom detektivu“ udijelim 9 ili 10, a onda je sa svakom sljedećom epizodom ocjena počela padati da bi se doslovno strmoglavila u finalu, jednoj od najlošijih zadnjih epizoda u povijesti zadnjih epizoda, ako govorimo o iole respektabilnim serijama. Finalu koje je posve upropastilo sav dotadašnji trud te razotkrilo Nica Pizzolatta kao zapravo  poprilično nemuštog i neodgovornog scenarista. Oduševljen prvom epizodom čudio sam se gdje se taj Pizzolatto dosad krio, potpisao je tek scenarij za dvije epizode američke verzije danskog „Ubojstva“ što baš i nije neka referenca, a evo ga sad odjednom sam ispisao seriju koja je nagovještavala da je riječ o istinskom televizijskom milestoneu, maltene novi „Twin Peaks“. Ali, ništa od toga.

Teško je popisati sva neodgovorena pitanja, sve lažne tragove, bespotrebne likove i epizode, sve mistifikacije i lažno intelektualiziranje koje razotkriva posljednja epizoda pa se neću niti truditi, uostalom internetski forumi ionako su ih prepuni, no doista fascinira lakoća s kojom je Pizzolatto ovako intelektualno pretencioznu i narativno kompliciranu seriju sveo na rutinski pronalazak serijskog ubojice dostojan trećerazrednog horora s iskompleksiranim, ružnim luđakom iz susjedstva koji ima kompleks majke, banalnog križanca Normana Batesa i Jamea Gumba iz „Kad jaganjci utihnu“. Kako sam se i sam s vremenom prilično zapetljao u bezbrojnim rukavcima istrage i likovima koji se pojavljuju i nestaju, očekivao sam u finalu makar kakav takav rezime događaja, no Pizzolatto kao da se i sam pogubio pa nije imao volje sastavljati sve dijelove vlastitog puzzlea, ili je možda zaključio da ih ni sam nije u stanju sklopiti. No, čak i više od toga fascinira ležernost kojom je odustao ne samo od objašnjenja mističnog Žutog kralja oko kojeg je kroz sedam epizoda kreirao veliku famu, nego i od hvatanja pravih krivaca. Ako je po nečemu ova serija revolucionarna, onda je to upravo po neviđenoj dramaturškoj indiferentnosti prema raspletu i olakom odustajanju od etičke zadovoljštine.

U finalu se tako, iznenada, genijalni scenarij pretvorio u diletantski i zapravo me zabavlja činjenica da su već spomenuti internetski forumi među bezbrojnim teorijama i mogućim raspletima nerijetko nudili inteligentnije, kreativnije i subverzivnije rasplete od onog koji je napisao Pizzolatto. Primjerice, jedna od uvjerljivijih teorija bila je ona o Maggienom ocu kao Žutom kralju, koja bi objasnila i crteže Audrey Hart na koje Pizzolatto u zadnjoj epizodi posve zaboravlja pa bismo valjda trebali zaključiti da je sve zapravo bila obična koincidencija. Kao i još desetak drugih motiva koji su se u prethodnim epizodama činili jako važnima.

No, čak i kad bi se sve te fabularne slabosti stavile po strani, a na to Pizzolatto kao i mnogi kritičari tipuju od prve epizode sugerirajući kako su odnosi među likovima i ukupna atmosfera mnogo važniji od same istrage, ne dolazimo do mnogo bolje ocjene. Finale nije ponudio neki zanimljivi twist u razvoju likova i njihovih odnosa, osim ako takvim ne protumačimo Rustovo iznenada ugledano svjetlo na kraju serije. „Pravi detektiv“ valjda je jedini film noir u povijesti koji poentira tvrdnjom da se svijet ipak mijenja nabolje, samo je još nedostajalo da na posljednji kadar nalijepe svepristuni Pharrellov „Happy“ pa da svi zajedno zaplešemo u bolju budućnost.

Iz te perspektive odjednom su se i Cohleove duboke misli uredno prosipane tijekom prehodnih sedam epizoda počele činiti prilično šupljima, a posebno mi je antipatična Pizzolattova obrana koji u jednom intervjuu sve one koji se usude dovoditi u pitanje njegove monologe upozorava da zapravo obezvrjeđuju filozofiju takvih velikana kao što su Arthur Schopenhauer i Friedrich Nietzsche. Hm hm. U srednjoj školi sam svjedočio slučaju u kojem je jedan učenik u svoju zadaćnicu prepisao neki Krležin tekst i podmetnuo ga kao svoj, a kad je dobio dvojku žalio se profesorici da je dvojku zapravo dala Krleži. Kao učenička subverzivnost stvar je sasvim simpatična, no za scenarista HBO-ove serije ipak ne bi trebala vrijediti ista pravila.

Svemu usprkos, „Pravi detektiv“ ostat će upamćen kao sjajno isproducirana serija, svidio mi se vizualni prosede i ritam kojim je Cary Fukunaga vodio priču, naravno tu je i onaj bravurozni 6-minutni kadar, koji je by the way stilski bliži „24“ ili „Homelandu“ nego „Pravom detektivu“, ali nema veze, željelo se malo paradirati i na tom terenu; naravno najviše su profitirali stvarno izvrsni Matthew McConaughey i Woody Harrelson, koji su ovdje prepoznali priliku za značajne recke u karijeri pa su potpisani i kao producenti, no šteta je što nije ostalo mnogo prostora za druge likove pa ćemo jedva ikoga i zapamtiti, a već notorne primjedbe na račun jednodimenzionalnosti ženskih likova nema potrebe ponavljati. I tako je serija koja je nakon prve epizode dobila titulu serije godine, nakon posljednje postala razočaranjem godine. Ukratko, čisti fejk ili što bi rekao sam McConaughey u jednom drugom filmu: „Fugezi, Fugazi. It’s a wazy. It’s a woozie. It’s fairy dust.“ (IZVANA GLADAC, IZNUTRA JADAC 6/10)

• Tweet
• Pin It