Kvalitetna bolest je pola Oscara

Viskija, viskija amo jer utjehe nema u vodi

Od svih holivudskih ovisnosti, ipak je najglamuroznija ona alkoholičarska o čemu najbolje svjedoči i broj Oskarovaca koji ne bi prošli alko test. Kad bismo pobrojali sve uloge onih koji vole virnuti u čašicu nominirane za Oscara, teško bi svi stali na prosječni odsjek klinike za odvikavanje pa ćemo se uglavnom držati tek onih koji su se doma doteturali sa zlatnim kipićem.

Među prvima je to uspjelo genijalnoj Bette Davis za ulogu glumice sklone alkoholu u filmu „Opasna“ 1935. godine, no ne zna se je li Bette bila pod utjecajem alkohola kad je ustvrdila kako je Oscar dobio ime po njezinom bivšem suprugu kojemu je Oscar bilo srednje ime, što je Akademija opovrgla. Glasovita je i uloga Raya Millanda u „Izgubljenom izletu“ Billyja Wildera, dok su maliciozna alkoholičarska prepucavanja između Elizabeth Taylor i Richarda Burtona u filmu „Tko se boji Virginije Woolf?“ njoj donijela Oscara, a njemu tek nominaciju. Kad bismo pak radili top listu oskarevskih alkosa, bez obzira mjerili u litrama i galonima, gotovo je sigurni šampion Nicolas Cage u filmu „Napuštajući Las Vegas“. Oni koji bi mu mogli parirati, primjerice Jack Lemmon iz „Dana vina i ruža“ ili Paul Newman iz “Mačke na vrućem limenom krovu”, morali su se zadovoljiti tek nominacijom, dok sretni dobitnici Marion Cotillard iz filma „La vie en rose“ i Jeff Bridges iz „Crazy Heart“ ipak nisu njegov kalibar.

Ovdje još vrijedi spomenuti i tešku nepravdu koju je Oscar nanio teškim narkomanima koje sustavno zaobilazi, a vjerojatno je najveća učinjena Franku Sinatri koji je za ulogu „Čovjeku sa zlatnom rukom“ ostao na nominaciji. Nešto na tu temu imala bi za reći i Bette Midler, narko rokerica iz filma „Rose“ koja je također imala nominaciju, ali kući nije otišla pjevajući, a tek je Christian Bale dobio zadovoljštinu Oscarom za sporednu ulogu boksača narkomana u Russellovom “Boksaču”.

Kad hendikep zapravo nije hendikep

Kad je o Oscarima riječ na fizičke se hendikepe, uostalom baš kao i na psihičke, itekako vrijedi kladiti. U rubrici slijepih za sada bilježimo dvije kvačice, Al Pacino za „Miris žene“ i Jamie Foxx za „Raya“, za ulogu nijeme žene Oscarom je nagrađena Holly Hunter („Piano“), a mucanjem je do iste nagrade stigao i Colin Firth u „Kraljevom govoru“. Hendikep paraliziranosti u prednost, odnosno u Oscara, pretvorio je Jon Voight za film „Povratak kući“, dok je slučaj Marlee Matlin doista specifičan. Naime, ona je nagrađena za ulogu gluhe žene u filmu „Djeca manjeg boga“, no kako je Marlee doista gluha tako taj Oscar ima onu povijesnu težinu, jedinog koji je dodijeljen gluhoj osobi.

Rak, AIDS i druge katastrofe

Baš kao što alkohol kod Oscara uživa mnogo veći ugled od droge, tako je i AIDS nekako više fancy od tumora pa tako, iako bolest postoji tek nešto više od tri desetljeća, već imamo tri dobitnika Oscara s dijagnozom SIDE. Dva su friška i već spomenuta, Matthew McConaughey i Jared Leto, dok je led probio Tom Hanks u „Philadelphiji“ 1993. godine.

Teško je reći zašto, no tumori ipak nisu na takvoj cijeni pa bilježimo tek dva najpoznatija slučaja tumora koja su ostala na nominacijama, a to su Debra Winger koja umire od raka u „Vremenu nježnosti“ te Ali MacGraw oboljela od lekuemije u „Ljubavnoj priči“.

Oscari u kukavičjem gnijezdu

„Daniel Day-Lewis u ‘Mojem lijevom stopalu’ – Oscar; Dustin Hoffman u ‘Kišnom čovjeku’ – Oscar; John Mills u ‘Ryanovoj kćeri’ – Oscar; ako igraš psihičkog bolesnika Oscar ti je osiguran“, tako formulu uspjeha objašnjava Kate Winslet u „Statistima“ Rickyja Gervaisa. Naravno, Kate koja je u vrijeme snimanja ove kultne serije još čekala svog Oscara, sigurno bi znala nabrojati mnogo više onih koji su za uloge psihića dobili Oscara, ali „Statisti“ su serija čije epizode jako kratko traju, a nabrajanje dotičnih gotovo bi moglo ispuniti cijelu jednu epizodu.

Čudi tek da nije spomenula Jessicu Lange koja se specijalizirala za uloge luđakinja, za onu u „Blue Sky“ je primila Oscara dok je za ulogu glumice Frances Farmer u filmu „Frances“ dobila tek nominaciju. Depresija, psihički slomovi i slične tegobe nekako su bliskije ženama pa su Oscare s tim dijagnozama pokupile Vivian Leigh za Blanche DuBois u „Tramvaju zvanom čežnja“ (Cate Blanchett njezina je suvremena verzija i, naravno, Oscar je tu), Nicole Kidman kao depresivna Viriginija Woolf u „Satima“, Natalie Portman koja gubi razum u „Crnom labudu“ te prošlogodišnja Oskarovka Jennifer Lawrence u ulozi rehabilitirane seksualne ovisnice u filmu „U dobru i u zlu“. Osim trojice koju spominje Winsletova, još se jedan muškarac ubacio u ovu kategoriju, bio je to Geoffrey Rush kao pijanist koji se oporavlja od psihičkog sloma u „Sjaju“.

Među nominiranima koji na kraju nisu nagrađeni vrijedi spomenuti staru poznanicu Bette Davis, psihopatkinju iz „Što se dogodilo s Baby Jane?“, seksualno-religiozno-manično-opsesesivnu Emily Watson iz „Lomeći valove“, maničnog depresivca Roberta De Nira iz „Taksista“ ili istog toga Roberta De Nira kao katatoničara iz „Buđenja“ te, konačno, bipolarnog Bradleyja Coopera iz „U dobru i u zlu“.

Posebno vrijedi istaknuti Leonarda DiCaprija koji je svoju prvu od četiri nominacije dobio za ulogu autističnog brata u filmu „Što muči Gilberta Grapea“, a niti kasnije nominacije ne duguje baš mentalno zdravim likovima, barem se to ne može reći za Howarda Hughesa („Avijatičar“) i Jordana Belforta („Vuk s Wall Streeta“), no Leu za sada niti savjeti Kate Winslet nisu pomogli.

Međutim, ima i onih koji su se doslovno prošvercali te Oscara uzeli s lažnom dijagnozom, primjerice Ingrid Bergman koju njezin muž pokušava učiniti ludom u „Plinskom svjetlu“ kako bi je se riješio, no svakako najzdraviji i najpoznatiji luđak koji to nije je Jack Nicholson kojemu je ludnica u „Letu iznad kukavičjeg gnijezda“ poslužila tek kao sklonište, ali je bio toliko uvjerljivo lud da je zaslužio Oscara te postao pojam filmskog luđaka.

Ah da, podeblji psihijatrijski karton donio je Oscara i Anthonyju Hopkinsu za ulogu Hannibala Lectera u filmu „Kad jaganjci utihnu“, dok Idiju Aminu Forresta Whitakera nije trebao karton da svi vide kako je potpuno lud pa je i on nagrađen kipićem za „Posljednjeg škotskog kralja“. I sigurno smo još ponekoga preskočili i zaboravili jer ne samo što je riječ o izuzetno plodnoj dijagnozi, već nikad niste sigurni tko sve na nju ima pravo, odnosno tko je tu zapravo lud. Primjerice, nisam sasvim siguran u koju kategoriju svrstati Forresta Gumpa, možda dotični i nije baš bolestan, ali da je zdrav – nije. Forrest gotovo da ujedinjava sve kategorije bolesnih i ovisnih pa je idealan izbor da s njime ovu kratku oskarevsku anamnezu i završimo.