Sve zbog jednog trknutog starca

• Tweet
• Pin It

Dementni starci koji nestaju iz svojih domova, a zatim ih pronalaze kako besciljno hodaju ulicama postali su toliko čestom pojavom da više niti lokalne novine na njih ne obraćaju pažnju pa bi malo tko u njima uočio veći dramski potencijal. Ipak, upravo je jedan takav starčić doveo Brucea Derna do nominacije za Oscara (s vrlo dobrim izgledima da ga na kraju i dobije), a Alexandrea Paynea do još jednog malog dragulja u njegovoj prekrasnoj filmografiji iz koje nekako najviše sjaje „Izbori“ („Election“), „Stranputica“ („Sideways“) i „Nasljednici“ („The Descedants“).

Woodyja Granta (Dern) u prvom kadru „Nebraske“ zatječemo upravo u sceni opisanoj u gornjem odlomku, kako pješači uz neku prometnu ulicu, no uskoro saznajemo da ne luta bez cilja već da je naišao na letak u kojem piše kako je dobio milijun dolara te da samo treba doći u Lincoln, u Nebraski, da ga pokupi. Neće pomoći uvjeravanja supruge Kate (June Squibbs) i sina Davida (Will Forte) da je riječ o prevari te da nema šanse da je dobio novac, Woody je odlučan otići u Lincoln pa makar tih tisuću i pol kilometara morao propješačiti. Iako svjestan besmislenosti pothvata, David ipak odluči žrtvovati jedan dan i odvesti oca u Nebrasku, no već na prvoj stanici puta stvari krenu neželjenim smjerom, Woody padne i ozlijedi glavu, pa im ne preostaje ništa drugo do li uzeti predah i svratiti u gradić Hawthorne, Woodyjevo rodno mjesto u kojemu još živi njegov brat, rodbina i prijatelji. U njemu se „Nebraska“ koja je počela kao gerontološki film ceste pretvara u neobičan family reunion film, a kroz Davidovu perspektivu počinjemo shvaćati da ovo putovanje nije tek starački hir već izlika za svojevrsno svođenje životnih računa: „Samo gomila starih drva i korov“, reći će Woody kad završi s obilaskom obiteljske kuće. Kad imate posla s generacijom koja kad su posrijedi osjećaji baš i nije od velikih riječi, a pripada joj jednako Woody kao i glumac koji ga igra, onda to podvlačenje crte ponekad poprima neobična obličja. „Zašto ste imali djecu?“, pita u jednom trenutku David oca pokušavajući iz oca izvući makar tračak emocije, na što Woody odgovara: „Jer sam volio ševiti“. Sraz dviju generacija i dva doživljaja svijeta eksplodira upravo kroz ovakve bizarne i nevjerojatno smiješne dijaloge i situacije, no film ipak niti za trenutak ne zaluta na teren zvan „kad starci prolupaju“ već će na kraju ipak ponuditi emocionalnu katarzu.

Alexander Payne jedinstven je suvremeni redatelj po vještini s kojom spaja dur i mol, komediju i tragediju, gorko i slatko, tugu i veselje, očaj i zajebanciju, a rezultat je i u ovom slučaju rijetko nježan i dirljiv film o ocu i sinu, mladosti i starosti, razočaranjima i zadovoljštinama, emocionalnim usponima i padovima od kojih se uglavnom sastoji život. Riječ je o filmu nevjerojatno obične priče koja se, međutim, na filmu nevjerojatno rijetko priča. A Payne je uspijeva ispričati u finom lirskom pripovjednom tonu, doista rijetkom u recentnoj kinematografiji.

„Nebraska“ se vrti u ritmu stare longplejke, na 33 okretaja, u zavodljivoj crno-bijeloj fotografiji Phedona Papamichaela i sjetnoj glazbi Marka Ortona, s mnogo pretapanja (postupak koji je gotovo iščezao iz suvremenog filma) i s autentičnom galerijom likova. Portretirajući stanovnike Hawthornea Payne često balansira po rubu groteske, a čak i ako je ponekad preskoči, kao u sceni na obiteljskom groblju kad Kate sočnim uvredama časti mrtve članove Woodyjeve obitelji, rezultat je tako urnebesno zabavan da mu je teško zamjeriti.

At last, but not least – glumci. U prvom je planu, naravno, Bruce Dern, veliki glumac kojega su mnogi smatrali jednim od najtalentiranijih u generaciji, osobno ga se najradije sjećam iz „Vozača“ Waltera Hilla, no eto tek je sada, u 77-oj godini, dočekao onu pravu, the ulogu, po kojoj ćemo ga pamtiti bez obzira hoće li za nju dobiti Oscara ili neće. A napravio ju je – doslovno i preneseno – ne trepnuvši. Jedva da možemo registrirati korištenje bilo kakvog glumačkog repertoara, Dern pomalo autistično luta filmom, a ipak ga uspijeva obojati nekom finom melankolijom za koju pak dio zasluga ide i Willu Forteu u ulozi Davida. Nije to mala stvar kad izgledati i glumite tako dosadnog i običnog tipa te služite kao kontrapunkt tako živopisnom starčiću kakav je Dernov Woody. Briljantna je i June Squibb u ulozi Woodyjeve supruge opakog jezika, dok su fine epizode dali Stacy Keach kao Woodyjev bivši poslovni partner te Bob Odenkirk u ulozi Davidova brata Rossa.

Ova filmska minijatura se bez puno para, bez velikih glumačkih zvijezda, akcijskih prizora, specijalnih efekata, 3D-a, pa čak i bez boje prometnula u jedno od najljepših filmskih iskustava godine i stvarno je šteta što su je domaći kino distributeri, koje čini se samo šareno veseli, tako prezrivo preskočili i ostavili nas da se snalazimo kako znamo. E pa snašli smo se. (TAKO MALI A TAKO VELIKI FILM 9/10)

• Tweet
• Pin It