I limeni murjak želi svoju franšizu

• Tweet
• Pin It

Malo sam sam sebi već glup što već po tko zna koji put moram pisati, odnosno valjda uvjeravati sebe i druge, kako su remakeovi nužno zlo, ne i najveće (posljednji put čini mi se nekidan pišući o „Tajnom životu Waltera Mittya“), i kako se moramo naučiti živjeti s njima i bla bla whatever… I kako neki od njih imaju smisla zbog razvoja industrije specijalnih efekata koji originalima nisu bili dostupni. No, s druge strane, je li npr. „Blade Runner“ obožavan zbog specijalnih efekata ili nečeg drugog?

Nije tu daleko ni „RoboCop“, akcijska SF satira Paula Verhoevena iz 1987., no u obranu njegova aktualnog remakea se osim friškog CGI momenta može reći i da postoji određeni socijalni kontekst koji ga donekle pravda. Naime, ta neka distopijska budućnost koju već desetljećima gutamo u SF-u, bilo pisanom, bilo „filmovanom“, odavno je već tu. Big brother, kamere, smartfoni, smrt privatnosti, nadzor svake vrste, totalna sloboda na papiru, a u stvarnosti… Uglavnom, razumijemo se…?

Sad kad smo novom „RoboCopu“ dali kakav takav alibi, možemo reći i da je dočekan na nož i od kritike i od fanova originala, no ako ste, kao ja na primjer, propustili original, ovaj remake će vam puno bolje leći. Distopijska budućnost ovdje se ne čini značajno različitom od sadašnjosti, s tim da Detroit budućnosti puno bolje izgleda od ovog aktualnog, opustošenog i bankrotiranog. Glavna priča te bliske budućnosti (2028 g.) su dronovi i roboti, alternativna „mehanička“ policija, koju svemoćna korporacija OmniCorp nikako ne uspjeva implementirati u Americi, dok su širom svijeta već uspjeli prodati priču i „zavesti reda“ na ulicama, kao što vidimo u uvodnom segmentu iz Teherana.

Film počinje polu-satiričnim gotovo pa skečem u kojem TV voditelj fox-news-ovskog tipa, Pat Novak (Sam Jackson se zove Novak, mogli su ga nazvati i Horvat…) svim silama navlači priču u korist robota a protiv Kongresa koji ih uporno odbija ozakoniti. Tu se već dobija ton neke lagane ironijske distance, koji će stvarima koje slijede, bilo onim čisto „grafičkim“, akcijsko-tehnološkim, bilo onima koja se bave moralnim pitanjima prokrčiti put. Paralelno s tim pratimo predanog policajca Alexa Murphya (Joel Kinnaman) koji je na tragu krupnom dileru oružja kao i onima koji ga štite u detroitskoj policiji. Kad ga banditi dignu u zrak ispred obiteljske kuće i Alex ostane bez ekstremiteta i u komi, postaje idealan kandidat na novu šemu Omnicorpa – kombinaciju robota i čovjeka koji bi trebao smekšati američku javnost prema ideji robotizirane policije. Sve to smišlja CEO OmniCorpa Sellars (Michael Keaton), „vizionar“ jobsovskog tipa ali i goebbelsovskog marketinškog nerva uz pomoć svog tima u kojem je i znanstvenik dr. Norton (Gary Oldman).

Murphyeva supruga (Abbie Cornish) nevoljko pristaje i on ulazi u „program“, a to stapanje njegovih tjelesnih ostataka i mehaničkog oklopa odvija se u OmniCorpovoj tvornici u Kini. Kad se vrati u Detroit, Murphy, odnosno sada već Robocop, odmah se baca na posao i tu počinju problemi za sve umiješane. Ono što je ovdje dobro, a u nastavcima (do kojih će doći ako film ubere bar 350-ak milja dolara u kinima, jer je koštao oko 130) vjerojatno neće biti je potpuna prevaga spike nad akcijom. Tako to obično bude s planiranim franšizama –jedinica služi uglavnom za set up, kontekst i uvod u likove, dok se nastavci onda koncentriraju na akciju i šoru, i u tom je pogledu novi „RoboCop“ zabio zastavicu vrlo precizno. To naravno može biti i opasno, jer mnogima očito sva ta pusta pitanja koja novi „RoboCop“ tako lakonski otvara nisu legla baš najbolje.

A da se ima o čemu razmišljati, bogme ima. No, „RoboCop“ ne docira, ne pametuje i ne forsira ništa, već samo svako toliko pušta te neke male dimne signale o kojekakvim važnim pitanjima koja se tiču smjera u kojem ide ovaj svijet, pa ti onda vidi što ćeš s njima. Nije to ništa previše originalno ni novo, ali je dobro upakirano, dinamično i na jedan dobar, epski način pretjerano. Brazilac Jose Padilha dosad je bio najpoznatiji po razvikanoj ali precijenjenoj „Specijalnoj postrojbi“, s kojom je pobjedio u Berlinu 2008., a sasvim se dobro snašao i u Hollywoodu, gdje ga nakon ovoga čeka fina budućnost. Naravno ako je bude htio, jer se kolegi i zemljaku Fernandu Meirellesu („Božji grad“) povjerio da je rad na visokobudžetnom projektu pod strogom studijskom paskom za njega bio noćna mora koju ne namjerava ponavljati.

Što se tiče glumaca, također je sve na svom mjestu – Sam Jackson u svojoj je epizodici urnebesno pretjeran i karikaturalan, baš kakav i treba biti, nije daleko ni OmniCorpov ekspert za „borbena pitanja“ Jackie Earl Haley kao ni PR-ovac Jay Baruchel, dok je Keaton ipak nešto ozbiljniji i to je isto dobro pogođeno. Najbolji je doduše, kao i obično Gary Oldman, koji je svom dr. Nortonu donio neku dubinu i slojevitost koja cijeli film izdiže na malo ozbiljniji nivo. Na početku se čovjek pita otkud slabo poznati i ne baš karizmatični Šveđanin Joel Kinnaman (američka verzija danskog „The Killinga“) u glavnoj ulozi ovakvog blockbustera, no kad od njega ostane samo lice, taj casting izbor odmah postane znatno jasniji – frajer je nemjerljivo karizmatičniji u čeličnom oklopu negu u civilu.

Uglavnom, što se tiče ovog konkretnog Nemilosrdnog Gada, novi „RoboCop“ sasvim je ugodno iznenađenje, pogotovo ako od njega očekujete malo. Ne sumnjam također da će nadolazeći nastavci pokvariti taj dojam, no zasad je ovo sasvim OK. A što se tiče priče s početka ovog teksta – sad kad su rimejkali Verhoevenove „Total Recall“ i „RoboCopa“, jedva čekam da vidim što će napraviti kad se jednog dana uhvate „Basic Instincta“, pogotovo one njegove najpoznatije scene s prekriženim nogama Sharon Stone…  (JA SAM BUDUĆNOST, DA LI TI SE SVIĐAM…?  8/10)

• Tweet
• Pin It