Domaća filmska godina iza nas će, barem što se tiče poslovnog dijela filmskog svijeta, apsolutno ostati obilježena kao godina u kojoj je domaći film iznenada postao ozbiljna box office priča. Tko se takvo što uopće usudio i pomisliti prije samo par godina – a 2013. je, prema službenim podacima HAVC-a 443.539 ljudi kupilo kino kartu i pogledalo neki domaći film. Renesansa je zapravo počela još lani, kad su dva ‘domaća’ filma završila u godišnjem top 10 najgledanijih („Parada“ i „Larin izbor: Izgubljeni princ“), a još dva se kvalificirala za tu listu, ali im je rezultat bio „razlomljen“ između dvije kalendarske godine („Koko i duhovi“ sa 78.000 gledatelja bio je „razapet“ između 2011. i 2012., a „Sonja i bik“ sa 97.500 između 2012. i 2013.). No skeptici koji traže dlaku u jajetu našli su je u činjenici da navedena dva filma u godišnjem topu 10 nipošto nisu bila tipična – „Parada“ je. naime, srpski film, hrvatski samo po (manjinskoj) koprodukcijskoj lovi, odnosno dijelom lokacija i par glumaca. Drugi je pak bio spin off tada iznimno gledane sapunjare „Larin izbor: Izgubljeni princ“, što je bio apsolutni presedan, barem na domaćem terenu i u posljednjih frtalj stoljeća.
Legitimni dakle prigovori koje je 2013. u potpunosti i čini se s lakoćom odbacila – ovaj put imamo tri domaća filma među 10 najgledanijih i nijedan od njih nije koprodukcija niti sapunjara prerušena u kino film! Da je bilo malo više sreće s marketinškom kampanjom, tu je svakako bilo mjesto i „Kaubojima“, koji su sa 33 i pol soma gledatelja „podbacili“, iako bi s tom brojkom većinu drugih kalendarskih godina novog milenija završili kao apsolutni domaći broj jedan. Uglavnom, sintagma „komercijalna renesansa domaćeg filma“ definitivno više nije puka fraza. Kako će pak 2014. nastaviti tu divnu bajku, i najdobronamjerniji čekaju sa strepnjom…
Par riječi o kriterijima – kao što znaju svi koji čitaju naše tjedne box office liste, domaću rangiramo prema broju gledatelja a ne prema zaradi kao što je to uobičajeno npr. u Americi i kako uostalom i dobijamo rezultate od distributera. Činilo nam se naime da je npr. prošlogodišnji rezultat najgledanijeg filma u Hrvatskoj, četvrtog nastavka „Ledenog doba“ puno bolje zvučao i izgledao kao 203.600 gledatelja nego kao 6 milijuna i 300 tisuća kuna, ili pak kojih milijun i sto tisuća dolara, što nije niti promil i pol njegova globalnog rezultata (877 milijuna U$D). A tih 203 i pol soma ljudi su nešto manje manje od 5% stanovništva Hrvatske ili otprilike svaki 21. građanin, što, priznat ćete, ipak puno bolje zvuči.
Još poneka napomena – brojke koje mi dobijamo ne uključuju festivalske projekcije, koje kao što znamo znaju biti izuzetno dobro posjećene. Na njima doduše nema komercijale, ali primjerice samo jedna projekcija u ispunjenoj pulskoj Areni dovoljna je da film pomakne za dva-tri mjesta na listi. Nekako sumnjam i da tjedni obračun obuhvaća i sva ona mala lokalna ne-multipleks kina (koja su ove godine u velikoj mjeri digitalizirana), a i tu se se vjerojatno događa nekakva posjećenost i vrti neka parica.
Također, na listu nismo uvrstili ni neke filmove koji bi po nekim kriterijima na nju mogli ući, prije svih prvog „Hobita“, a onda i „Sonju i bika“, „Skyfall“ i finale „Twilight“ sage. Ti su filmovi naime otvorili u 2012. i najvažniji dio svog rezultata ostvarili su u njoj – niti jedan od njih nije u 2013. skupio više od 68.500 gledatelja koliko bi mu bilo dovoljno da uđe u deset nagledanijih – najbliži je bio „Hobit“ koji je u ovoj godine imao oko 50 tisuća gledatelja (od svojih ukupno 209.232).
Također treba reći da dva filma na listi, oba među prvih pet najgledanijih, još nisu rekla svoje. Radi se naravno o drugom „Hobitu“ i „Šegrtu Hlapiću“, no dok je Hobit i dalje u vrhu, Hlapić sad već polako hlapi. U top 10 2013. će na kraju svakako ući i „Snježno kraljevstvo“ koje je trenutno na oko 62.000 gledatelja i još uvijek je jako dobro posjećeno.
Krenimo dakle s listom. Skoro sam napisao s „deset veličansvenih“, ali kao što ćemo uskoro vidjeti, malo se toga na ovoj listi osim brojki kvalificira za neki takav euforični epitet…
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.
2 Comments