Seks, droga i dionice

• Tweet
• Pin It

Uf uf uf… Trebali su ipak na kraju doći Marty & Leo i spasiti jednu ni po čemu pamtljivu filmsku godinu. Godinu u kojoj se puno više pisalo i govorilo o primjerice finalu „Breaking Bada“ nego svim ljetnim blockbusterima zajedno. Da, televizija je pojela film i to je odlična vijest, ali s vremena na vrijeme pojavi se neki Vitez Tame, neki Django, Apatow, Woody Allen, Kick-Ass… ili pak Jordan Belfort koji čovjeku vrati volju za odlaskom u kino.

Priznajem, trailer „Vuka s Wall Streeta“ mi je već prilično išao na živce, sa onom svojom iritantnom scenom pjevanja u restoranu s nepodnošljivim McConaugheyem, a ni ono malo što sam znao o Jordanu Belfortu nije ulijevalo povjerenje. A onda je film odgođen kojih mjesec i pol dana i već se počelo špekulirati da je novi Scorseseov ep daleko od oskarovske robe i da će krenuti u kina početkom godine kao što je bio slučaj i sa „Shutter Islandom“. No, na kraju se ispostavilo da je odgoda bila potrebna da bi Scorsese film skratio na minutažu podnošljiviju današnjoj nestrpljivoj, dekoncentriranoj i pomalo nervoznoj kino publici. I skratio ga je na točno tri sata, pa tko voli nek’ izvoli. Što se mene tiče, mogao je trajati i pet sati i ne bi mi bilo dosta tog genijalnog ludila koje tako eksplozivno vrišti s ekrana od prve do zadnje minute.

Da ne bi bilo zabune – „Vuk s Wall Streeta“ nije bez mana – oni koji mu neće biti skloni pronaći će ih mali milijun. Netko će možda i iznerviran izletjeti na pola filma iz dvorane, kao jedan gospodin blizu mene na novinarskoj projekciji. No oni koji (poput mene) prihvaćaju da u životu, pa tako ni na filmu, nema savršenstva i da je perfekcionizam vrlo često opasan vid autodestrukcije, prepustit će se sigurnoj Scorseseovoj ruci i neće požaliti. Ne bi doduše bilo zgorega da su pritom fanovi njegovih antologijskih „Goodfellasa“ („Dobri momci“ kod nas) ili njihovog znatno slabijeg epigona „Casina“, jer „Vuk“ je film koji citira, parafrazira i na svaki mogući način priziva u sjećanje „Goodfellase“. Autocitatnost je naravno sasvim legitiman umjetnički postupak. K vragu, pa i na otvoreno posuđivanje od drugih se danas više nitko ni ne osvrće (npr. skorašnji Russellov „American Hustle“ u trailerima dosta miriše na klasični Scorseseov „run & gun“ stil), zašto bi onda netko zamjerio jednom starom velemajstoru referiranje na jedan od njegovih najboljih filmova, pogotovo ako za to ima dobar razlog. A taj bi možda mogao biti da nam Scorsese, koji hvala bogu, o mafijaškoj filozofiji i načinu života zna poprilično, time želi reći da su okorjeli krimosi Henry, Tommy & Jimmy (naravno Liotta, Pesci & De Niro iz „Goodfellasa“) bukvalno „goodfellas“, odnosno male bebe u usporedbi s predatorima s Wall Streeta.

„Vuk“ je ekranizacija autobiografije 51-godišnjeg Jordana Belforta, frajera koji je sa 20 i koju već bio multimilijunaš, sa 30 i nešto osuđeni burzovni prevarant, a danas u 52-oj ugledni autor, biznis komentator i motivacijski govornik koji će i prihodima od filmskih prava nadoknaditi dio štete koju je počinio u danima slave. Belfort odnosno Di Caprio ovdje je narator svoje priče, nerijetko lomeći tzv. „fourth wall“ i obraćajući se direktno u kameru, a Scorsese i Di Caprio spikom, čak i dikcijom i naglascima vraćaju u život Henrya Hilla (Ray Liotta), junaka gore opjevanih „Goodfellasa“. Priča počinje u trenutku kad mladi Belfort željan slave i gladan uspjeha dolazi na Wall Street, a otpočetka naravno znamo da će daleko dogurati. I dogurao je, i to brzinom svjetlosti – no na njihovom ne baš najlegalnijem putu do vrha, njega i njegove pajtose (među kojima se ističe Donnie kojeg je sjajno utjelovio Jonah Hill) prate nezamislive količine droge, kurvi i kojekakvih sumanutih ludorija.

I tu si je stari Marty bogami dao oduška – tu sve pršti od one njegove poznate brze montaže i 60’s rocka, a neke scene su fakat antologijske. Netko će možda reći da se i malo zaigrao pa zapao u romantiziranje ekstremnih varijanti Američkog sna, no niti Scorsese niti njegov junak, ni u jednom trenutku ne bježe od realne slike što svo to ludilo znači i kuda u koačnici vodi. Pa tako nakon svakog pre-urnebesnog narko-orgijanja dolazi neki manje ili više otrežnjujući moment. Droga je važan dio Belfortove priče (danas je čist već 17 godina), a on i njegova ekipa puno su više narkofili nego klasični narkomani, iako je klasična ovisnost tu naravno odmah iza ugla. U tom pogledu „Vuk“ dosta zalazi i na teritorij čiste komedije, no ne fali naravno ni drame, tragedije (OK, više možda tragikomedije), kao ni epske grandioznosti jedne fakat velike američke priče. No gdje god se „Vuk“ žanrovski kreće, Scorseseova ruka uvijek je vidljiva i bez iznimke velemajstorska. I da, nepravedno bi bilo ne spomenuti scenarističku TV iskusnjaru Terrencea Wintera (radio između ostalih i na „Sopranosima“ i „Boardwalk Empireu“, odnosno „Carstvu poroka“) koji je Belfortovu knjigu iznimno vješto filmski prilagodio.

Što reći o DiCapriju – frajer je u nepunih godinu dana utjelovio onog opasnog gada Calvina Candiea u “Djangu”, entuzijastičnog ljepotana Gatsbya i sada konačno Belforta i svugdje je bio naprosto sjajan. Ali Oskara naravno opet neće dobiti – takve se nagrade ne daju za uloge ovako gargantuantski faličnih junaka kao što je Belfort, šarmantni varalica dječjeg lica, ma koliko god ga Di Caprio besprijekorno utjelovio. I ostatak ekipe je sjajan – osim spomenutog Hilla, odlična je i 23-godišnja prezgodna Australka Margot Robbie (nekidan smo je gledali u „Pravom trenutku“ Richarda Curtisa) u ulozi Belfortove trofejne druge supruge Naomi (u stvarnosti Nadine), a ima i mali milijun manje ili više poznatih faca porazbacanih po raznim epizodama Belfortova „putovanja“. Treba pohvaliti i to što je gore spomenuti nastup Matthewa McConaugheya (u ulozi prvog Belfortova mentora) sveden na vrlo razumnu i „ekonomičnu“ mjeru.

I tak’… mogao bi ja sad tu još satima razglabati o „Wolfu“, apsolutnom, neosporivom, čistom, zicer, 1 kroz 1 remek-djelu, ali nemam vremena, moram juriti u kino još ga jednom odgledati…  (FILM GODINE. NI MANJE, NI VIŠE…  10/10)

• Tweet
• Pin It