Lijep k’o grijeh, suptilan k’o čekić!

• Tweet
• Pin It

Ako su se prvi „Thor“ i „Kapetan America“, koji su se 2011. pojavili u razmaku od koja dva i pol mjeseca, pomalo činili kao svojevrsni međufilmovi, koji će uoči svemoćnih „Avengersa“ publiku upoznati s još dva jaka i za razvoj buduće franšize izimno važna Marvelova junaka, sad su ta dva mišićava momka oba dobila svoj samostalni život. Vidjet ćemo na proljeće kako će se u kinima provesti nastavak „Kapetana Amerike“, no nakon samo par dana jasno je da drugi „Thor“ rastura – u prvom vikendu globalno je uzeo oko 327 milijuna U$D i tako u sekundi praktički povratio svoj debeli budžet od 170 milijuna, što je pothvat koji je ove sezone uspio tek rijetkima.

No, pare su, kao što znamo jedno, a „umjetnički dojam“ nešto sasvim drugo. Nakon iskustva Nolanovog „Dark Knighta“ i njegovog odlaska sa scene, čitava ta strip blockbuster scena, a posebno Marvel i njegov vlasnik od 2009., Disney, shvatila je da mora svoje proizvode podebljati kontekstom i dubinom, a pripadajuće, dotad crno-bijele superheroje obogatiti dodatnom dimenzijom – unutarnjim trvenjima, krizom identiteta i ako bog da, tamnom stranom. Taj novi smjer bio je itekako vidljiv u ljetošnjem trećem „Iron Manu“, a drži ga se načelno i novi „Thor“, ali puno više u naslovu nego u stvarnom stanju stvari na ekranu.

Prvi „Thor“ bio je sasvim solidna blockbusterska zabava, svakako bolja od nevjerojatno napornih lanjskih „Avengersa“, koji su bili debelo ispod zbroja svojih komponenti – Iron Mana, Hulka, Kapetana Amerike i Thora, ali su svejedno s milijardom i pol dolara svjetskog box officea na trećem mjestu svih vremena (bolja su samo dva Cameronova klasika „Avatar“ i „Titanic“). Malo ga je doduše opterećivala podvojenost zbivanja na ekranu – tamo smo naime paralelno pratili zbivanja na Thorovom domicilnom planetu Asgardu (Thor i njegov svijet inspirirani su nordijskom mitologijom od koje su pobrali imena ključnih likova kao i plaštove, bradurine i čekić), kostimirani fantasy spektakl i u usporedbi s tim, dosta „prizemnu“ i prozaičnu radnju na Zemlji, i na to se bilo dosta teško priviknuti. „Dvojci“ je sad po tom pitanju znatno lakše, pogotovo što su zbivanja na Zemlji otišla sasvim u pravcu komedije – „zemaljska“ ekipa je pojačana simpatičnim Chrisom O’Dowdom (murjak iz „Djeveruša“) koji se kao nešto mota oko Jane Foster (Portman), znanstvenik Erik (Skarsgaard) sad je i doslovno ludi znanstvenik koji trči gol oko Stonehengea, a tu je i Janeina brbljava sidekickica, odnosno asistentica Darcy (Dennings).

Još jedan potencijalni problem je moguće odsustvo Lokija (Hiddlestone), podjednako važnog za Thorovu priču kao i sam naslovni junak, ali svakako zanimljivijeg, uzbudljivijeg i nemjerljivo sočnijeg lika od svog nabildanog, ljepuškastog i pomalo tupastog buraza čekićara. S obzirom da su se čak četiri Avengera morala lani udružiti da srede Lokija i pritom solidno razore New York, bilo bi sad dosta blesavo da Loki na početku „dvojke“ izvede neki spekatakularni bijeg i da se i treći film u dvije godine vrti oko zauzdavanja njegovih pretenzija za globalnom (zapravo Univerzalnom) dominacijom. Ali bez brige, Loki je odmah na početku spakiran u ćeliju iz koje nema bijega, a opet ga u filmu ima sasvim dovoljno da nikome ne usfali.

Glavna prijetnja ovaj put prijeti od Malekitha (Eccleston), vladara mračnih Elfova s planeta Svartalfheim koji se Odinu (Hopkins) i Asgardu želi osvetiti za neke prastare račune iz rata s njegovim ocem od prije više tisuća godina. No, zapletom se ne treba previše baviti – uvijek je to ista, ne pretjerano nadahnuta, ali još uvijek vododržeća smjesa svemogućih, nepobjedivih negativaca, eluzivne materije koja im daje moć (ovaj put Eter) i malo popularne kvantne fizike, tek toliko da se nađe. Daleko je sve to, naravno, od Nolana i njegovih spektakularno zabavnih negativaca, nije čak ni u rangu Lokija, ali ipak se da pogledati. Stvari spašavaju dobar ritam i dinamika zbivanja kao i mnoštvo sad već etabliranih likova, a čak je i neizlječivo drveni Chris Hemsworth ovaj put nešto bolji i uvjerljiviji u naslovnoj ulozi.

Iako su nas Christopher Nolan, kao i Bryan Singer prije njega natjerali da značajno povisimo očekivanja od visokobudžetne superherojske konfekcije, „Thora“ ipak treba gledati po „starim“, pred-dark-knight-ovskim kriterijima, i kao takav fukcionira sasvim OK. Tko očekuje nešto više, čekat će još neko vrijeme…  (MIRKO PAZI ČEKIĆ! HVALA SLAVKO…  6,5/10)

• Tweet
• Pin It