Novi “Šegrt Hlapić” kao da je snimljen početkom stoljeća, prošlog stoljeća

• Tweet
• Pin It

Baš sam se vratio s novinarske projekcije „Šegrta Hlapića“ kad sam naišao na intervju režisera Silvija Petranovića koji objašnjava usporedbu svog filma s dugometražnim crtićem Milana Blažekovića: „Crtić je bio za manju djecu, a mi smo napravili film za školsku djecu, ali i za cijelu obitelj“. Sudeći prema gledanosti filma u prvom vikendu – izvrsnih 21 tisuća gledatelja – recept funkcionira, no ipak bi me zanimalo čuti kako su se ta veća djeca, a  osobito njihovi roditelji, zabavili u kinu. Naime, u doba Blažekovićevih „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“ imao sam klinca primjerene dobi pa sam ga htio-ne htio odgledao preko nekoliko puta i ostao mi je u sjećanju kao prilično dinamičan i relativno duhovit crtić već tada zastarjele, ali još uvijek vesele disneyjevske animacije s nekoliko zgodnih songova i osobito atraktivnim negativcem, Crnim štakorom kojemu je glas posudio Relja Bašić. A dosjetka da mali postolarev šegrt postane miš uopće nije bila loša i, pokazalo se, dobro je funkcionirala. I zapravo bih je i dan danas mnogo lakše gledao, bez obzira na godine, nego ovu novu verziju navodno namijenjenu i odraslima.

Koliko je igrana adaptacija zahtjevna i riskantna razmišljao sam gledajući ovu novu verziju Silvija Petranovića, naime iako dječji roman Ivane Brlić Mažuranić većina od nas pamti po dobru, vrijeme ipak čini svoje (napisan je 1913. godine) i nakon gledanja filmova o Harryju Potteru, potrebno je doista mnogo scenarističke mašte i redateljske vještine kako bi se ovaj ipak već anakroni predložak pretvorilo u uzbudljiv dječji film. Na žalost, ništa od navedenog ne odlikuje novog „Šegrta Hlapića“ za kojeg bi mnogo točnije bilo reći da je riječ o ilustraciji nego ekranizaciji romana. Naime, iz njega se ne može iščitati ambicija da se predložak autorski obradi i adaptira već puka namjera da se, gotovo po sistemu scena po scena, knjiga tek ilustrira. Rezultat je nevjerojatno trom i anakron film bez trunke šarma pa se postavlja pitanje kako je moguće da se u vremenu u kojemu se djeca rađaju s vizualnim genom i bez dana filmske naobrazbe u stanju su mobitelom napraviti sjajno kadrirane, montažno dinamične i duhovite filmove, naši filmski redatelji ponekad doimaju poput suvremenika braće Lumiere. Koncipiranje filma kroz tzv. tabloe, gluma koja počiva na gesti i grimasi, korištenje slow motiona za prikazivanje sna, redovito ponavljanje slikom onoga što je već rečeno dijalogom ili obratno karakteristike su filmova s početka prošlog a ne ovog stoljeća.

Uz ovakav redateljski pristup razglabanje o glumcima čini se gotovo bespredmetnim, a u slučaju klinaca Mileta Biljanovića (Hlapić) i Ene Lulić (Gita) kojima je ovo prva uloga čak i neprimjerenim, nema se mnogo smisla niti zadržavati na karikaturalnim rolama Gorana Navojeca (majstor Mrkonja) i Milana Pleštine (Crni čovjek), no vrijedi zabilježiti da je i u takvim okolnostima moguće izbjeći karikaturu što je pokazazla sve zanimljivija srpska glumica Hristina Popović („Krugovi“) koja je Majstorici ipak uspjela udahnuti emotivnost koja nedostaje čitavome filmu. Ono što ipak posebno smeta u glumačkoj podjeli jest nevjerojatno nepoštovanje redatelja spram glumačkih velikana kao što su Mustafa Nadarević, Ivo Gregurević ili Nikola Kojo. Naime, davanje glumačkim prvacima uloga koje graniče s tzv. epizodistom sa zadatkom je najblaže rečeno nepristojno. Da ne bi bilo nesporazuma, nije ovdje riječ o nekakavim štosnim cameo rolama za koje se ponekad angažiraju velike zvijezde, već ni po čemu upečatljivim, rutinskim epizodama.

E sad kako se film vuče sporo ko šesti sat matematike u školi, točnije kao blok sat, gledatelj ima puno vremena za detalje, npr. za proučavanje šarenih dječjih kostima by Tonči Vladislavić kojima ni blato ni vatra ne mogu ništa pa do kraja filma ostaju čisti i ispeglani kao da su ispali iz reklame za deterdžent a ne iz pustolovnog dječjeg filma. Ipak, najveća misterija filma je tretman Hlapićeva psa, Bundaša. Naime, taj divni tornjak veći dio filma provede u šetnji s Hlapićem pustopoljinama u kojima nema ni ljudi ni automobila (između dva rata nije ih niti bilo mnogo u našim krajevima), no ipak cijelo to vrijeme je na lajni, uz nogu!?  Hlapić doduše sanja kako se igra i trči s Bundašem po polju, no nema majci da i na javi pas malo potrči, nemilosrdni Hlapić zateže lajnu iz pet shopa čak i ako malo zastane ponjuškati. Još je samo nedostajalo da iz džepa svojih novih zelenih hlačica izvadi crvenu vrećicu i, kao po naputku s Bandićevih novih znakova na Jarunu, „Leash and pick up“, pokupi kakicu. (MALEN K’O LAKAT, DOSADAN K’O TELETABI 2/10)

• Tweet
• Pin It