Ne mogu zamisliti ni jedan suvisli razlog nastanka nove verzije priče o Djevici Orleanskoj osim u pretpostavci da se Luc Besson tih dana nije mogao sjetiti ni jedne priče koja bi bolje odgovarala njegovim megalomanskim ambicijama. Iako je od pozera poput Bessona teško imati ozbiljna očekivanja, od njegove “Ivane Orleanske” ipak smo se nadali novom čitanju dobro poznate priče i značajno drugačijem filmu od prethodnika. Ali avaj, upravo se to i dogodilo.
Ok, od glasovitog Dreyerovog remek-djela prošlo je više od 70 godina i jasno je da nitko mlađi od samog filma ne želi gledati crno bijeli nijemi film o ženi koja čuje glasove, stoga nije uopće loša ideja da se mlađim generacijama snimi neka malo šarenija verzija, no nedaća je što je Dreyerov film moderniji od svega što je Besson ikad snimio. Bessonova je verzija priče o djevojci koja je prije 500 godina potaknuta božjim glasom povela francuske trupe u oslobodilački pohod protiv Engleza, postala prvo nacionalna heroina, a zatim spaljena na lomači zbog hereze, totalna zbrka u kojoj gledatelju ni uz najbolju volju nije jasno da li je Ivana božanski prosvijetljena junakinja ili tek obična šizofreničarka.
Milla Jovovich kao Ivana Orleanska nije uopće loša, ali kao da se na njezinoj ulozi zrcale privatni odnosi između nje i Bessona (tijekom snimanja je pukla njihova dugogodišnja veza). Bessonovo stilsko ludilo nadopunjeno je i promašenim glumačkim nastupom Johna Malkovicha te doista ridikulozno postavljenom ulogom inkvizitora Dustina Hoffmana koja vuče na Bergmana. (NI BOŽJI GLASOVI NISU POMOGLI 2/10)
Globus, 2000.
1 komentar