„Diana“ cilja Oscare, a pogodit će Zlatne maline
| Diana, Velika Britanija, 2013., biografska melodrama, 118 minuta |
|---|
| Režija: Oliver Hirschbiegel |
| Uloge: Naomi Watts, Naveen Andrews, Douglas Hodge, Juliet Stevenson, Geraldine James, Cas Anwar, Art Malik |
Kad je prije koji tjedan kolega NG Tomljanović pisao o „Jobsu“ i u uvodu teksta komentirao (otprilike) kako mu nije nije jasno otkud tolika globalna ali i domaća medijska pompa oko jednog takvog tipa, nisam imao nikakvih primjedbi na takav stav. Dapače, film o Jobsu uopće ne planiram pogledati, i ne samo zato jer je navodno bez veze. No, što onda reći o Princezi Diani, čija je smrt izazvala nezapamćenu lavinu ridanja i neukusne posthumne beatifikacije. Tad mi je nekako bila bliža mikro-manjina koja se priklonila razmišljanju suptilnog mislioca Keitha Richardsa kojem nije bilo jasno čemu tolika gungula oko jedne „mrtve plavuše“.
Istina, bilo mi je žao žene, ipak je imala dva klinca, a i djelovala je nekako sažaljujuće sjebano. I danas se sjećam gdje sam bio i što sam radio onog ranog nedjeljnog jutra kasnog ljeta 1997. kad je CNN javio vijest o njenoj smrti, baš kao što se milijuni (starijih) Amera sjećaju gdje su bili u trenutku Kennedyeve smrti ili pak moja generacija 4. maja 1980. (ja primjerice u vlaku). Danas mi se pak čini da je čitav taj mega-izljev emocija prije svega u Velikoj Britaniji, imao više veze s potrebom ljudi da kad već imaju monarhiju, da onda barem kao u bajkama, taj kralj ili kraljica budu netko koga se može voljeti. A oni njihovi brate, nit’ smrde nit’ mirišu. Kako ćeš voljeti onog megamorona princa Phillipa? Ili onog bezveznog klempu Charlesa? A ni Kraljica, ni pokojna mama joj nisu daleko. Kakvu takvu životnost pokazuje princ Harry, ali i to mu je vjerojatno dopušteno jer je, nakon oca i brata, tek treći u redu za krunu.
A Diana je ipak bila malo drukčija od njih – tko joj je branio da umjesto da po Africi obilazi minska polja ili gladnu djecu, fino pije najskuplji šampanjac u svom dvorcu i jaše rasne konje (ili đokeje uostalom – sjeća li se tko onog konjičkog oficira Hewitta?), da bi nakon toga otišla bacit pogled na najnoviju Vuittonovu kolekciju. Publicitet bi joj iovako ionako bio isti. Kolikogod mi u startu takvi tipovi dobrotvora bili sumnjivi, ipak mi se čini da je njeno djelovanje proizvelo puno više dobra na ovom svijetu nego akcije mnogih dobitnika Nobela za mir.
No dobro, pustimo sad to – kakav je zapravo film? Na žalost poprilično bezvezan. Pa krenimo redom – ako su producenti mislili da je u jeku obnovljenog globalnog interesa za novu generaciju Windsora savršen tajming za film o Diani, u startu su si pucali u nogu, jer zapravo nisu mogli odabrati gori trenutak. U današnjem svijetu izmrcvarenom krizom i/ili psihozom krize, malo će „običnog svijeta“, a to bi ipak trebala biti ciljana publika „Diane“, uspjeti pronaći empatiju za „1st world“ probleme usamljene prebogate princeze. Zatim, nije teško skužiti da su imali oskarovske aspiracije, pogotovo izborom Naomi Watts za naslovnu ulogu. No, ako su gađali Oskare, pogodit će Zlatne maline. To se ne odnosi na Naomi koja je od poznatih glumica vjerojatno najbolji izbor za ulogu Diane, a ovdje je obavila solidan posao, naravno u okvirima u kojima joj je to kržljavi scenaristički materijal dopuštao. A taj materijal je zaista grozan, pogotovo usiljeni, petparački sapunjarski dijalozi – autora scenarija, inače relativno uglednog dramatičara Stephena Jeffreysa, ako mu doma kola krenu nizbrdo, uvijek čeka gaža u scenarističkom stožeru Jelene Veljače.
Pomalo iznenađujuće, centralna, zapravo i jedina tema filma je Dianina veza s kirurgom Hasnatom Khanom (Andrews), pakistanskim gastićem u Londonu, za kojeg se tek kasnije saznalo da je izgleda bio Dianina životna ljubav. Ta deus ex machina romansa pomalo podsjeća na onaj vic o malom Ivici koji kaže – tata, zaljubio sam se, u koga?, u Jovicu, pa u Srbina sine!? Naime možda se nekome činilo da će Englezima biti lakše progutati da je obožavana princeza, „kraljica srca“ voljela uglednog, obrazovanog i pristojnog Pakistanca, donedavnog kolonijalnog podanika, nego skorojevića i jebivjetra Dodija Fayeda čiji je tata bahato pokupovao sve i svašta po Londonu (između ostaloga i slavnu robnu kuću Harrods i nogometni klub Fulham – oboje u međuvremenu prodao). Možda sam tu i malo paranoičan, al ipak ne spominjem Al-Qaeda asocijacije…
Uglavnom, prema „Diani“, Princeza je zapravo voljela kardiologa, a s plejbojem je bila samo da ga napravi ljubomornim (spoiler, al’ neizbježan), pa ispada da je siroti Dodi najveća žrtva ove priče. Također, kako je ovdje prikazano, dr. Khan je bio žešći bezveznjak, pogotovo u pomalo iritantnoj izvedbi Naveena Andrewsa („Lost“), a i svaka eventualna simpatija za Dianu lagano kopni prema kraju filma. Ali to je i inače problem kod karakterizacije likova u biopicima – naime kakogod prikazali neki historijski lik, pogotovo iz bliže povijesti, uvijek će se naći koji svjedok ili „bliska osoba“ koja će imati primjedbi. Zato je uvijek elegantnije s izmišljenim likovima – ni majka sina, ni žena muža ne poznaje kao autor svoje literarno čedo. Bit će naravno primjedbi i na prikaz Diane i na Hasnata, ali to su sve zanemarive stvari u odnosu na prave probleme ovog filma.
A osim sapunjarskog pristupa pokazalo se da Jeffreys i redatelj Oliver Hirschbiegel („Hitler: konačan pad“) nikako nisu dorasli tako golemom fenomenu kakav je Dianina priča, iako je Hirschbiegel tu ipak manji krivac. Film obiluje predvidljivim populističkim klišeima, općim mjestima i banalnim situacijama, neke od njih snimljene su i kod nas, a u jednoj posebno bedastoj sceni statira i par domaćih glumaca. Nadalje, Charlesa i njegovih roditelja u njemu nema, Williama i Harrya vidimo tek na sekundu u prolazu, a i sam Dodi jedva da progovori koju riječ. Ali zato onog dosadnog, plačipičkastog kardiologa ima koliko hoćeš…
I ironija za kraj – bez da ulazimo u karakterne usporedbe, ipak ostaje činjenica da Dianina svekrva ima sjajan film o sebi (govorimo naravno o „Kraljici“ Stephena Frearsa), dok njena odbačena i prezrena snaha zasad ima samo ovaj promašaj. Iako ni jedna ni druga nisu ni krive ni zaslužne za svoje filmove, „Diana“ pomalo izgleda kao da ju je producirala Buckinghamska palača ne bi li bar malo potkopala mit o voljenoj princezi. Kad bi zaista bilo tako, tko onda stoji iza „Jobsa“? (TANKO I BLJUTAVO 3/10)
