Kičasti pustinjski ljubić

• Tweet
• Pin It

Tek što završi svečana ceremonija podjele Oscara, započinju orgije filmskih analitičara o zasluženosti pojedinih nagrada. Istovremeno, kao kritičar vjerojatno je najčešće pitanje na koje sam morao odgovarati jest je li pojedini film zaslužio Oscara ili nije. I dok gledateljski puk od Oscara očekuje da bude nekekav vrhunaravan objektivni sud o svemu najboljem što je u godini koja prethodi snimljeno filmskom vrpcom, stvar je zapravo sasvim drugačija. Više manje je poznato kako se povijest Oscara uglavnom svodi na niz pokušaja i pogrešaka s tek povremenim preciznim pogocima, a lista onih koji ga nezasluženo nisu dobili mnogo je dulja od one na kojoj se nalaze zasluženi dobitnici. Nema sumnje kako će devet Oscara za “Engleskog pacijenta” produžiti onu prvu listu, no to još uvijek ne znači kako je izbor dobitnika pogrešan. Poput većine festivalskih nagrada, tako i Oscar ima zapravo prilično jasno  razrađene kriterije za valorizaciju filmova, a oni se više manje mogu svesti na tzv. velike filmove. Kad bismo veliki film pokušali “žanrovski” opisati, on bi svakako pretpostavljao veliku, društveno značajnu temu opisanu visokim stilom, a pri tom još potcrtanu rafiniranom glumačkom podjelom, artificijelnim vizualnim diskursom, konačno i samim fizičkim trajanjem filma koje dodatno sugerira veličinu. Ako se film začini još i ponekim opskurnim likom, bolesnikom, narkomanom ili alkoholičarem, to je već pravi bingo. U nekakvoj imaginarnoj aplikaciji za Oscara to bi u slučaju “Engleskog pacijenta” izgledalo ovako:

TEMA: rastrganost glavnog junaka između ljubavi prema ženi i ljubavi prema domovini

STIL: pompozan, epski

VRIJEME RADNJE: Drugi svjetski rat

MJESTO RADNJE: afrička pustinja

GLUMCI: srednje poznati karakterni glumci sofisticiranog europejskog štiha

GLAVNI LIKOVI: isprženi pilot na umoru, narkoman, dvije sjetne žene i Indijac

FOTOGRAFIJA: lirska, pustinjska

SCENARIJ: klasni, nastao prema književnom predlošku najpoznatijeg suvremenog kanadskog književnika Michaela Ondaatjea

TRAJANJE: 2 sata i 40 minuta

Zbroj navedenih elemenata “Engleski pacijent” imao je zajamčenu dobru prođu kod akademijinih glasača koji se iz mladosti rado sjećaju prekrasnih pustinja Davida Leana u “Lawrenceu od Arabije”, dok oni mlađi također nisu otporni na filmove teške kategorije poput “Gandhija”, “Posljednjeg kineskog cara” i “Schindlerove liste”. Ma koliko se “Engleski pacijent” vješto uklapao u akademijine kalupe tipičnog oskarevskog filma i ma koliko često Oscari nisu nagrađivali prave vrijednosti, teško se prisjetiti nekog precijenjenijeg slučaja od “Engleskog pacijenta”. Priča je to o jednom mađarskom grofu (Ralph Fiennes) koji se nalazi na umoru nakon pada aviona u kojem je zadobio teške opekline. Krajem drugog svjetskog rata, mlada medicinska sestra Hana (Juliette Binoche), privučena njime, odlučuje mu praviti društvo u nekoj napuštenoj vili u Italiji, a on se prisjeća svoje romanse s lijepom Kristin Scott Thomas koja se kao i on nalazila u kartografskoj ekspediciji u Sjevernoj Africi. Flashback po flashback razotkriva se velika ljubavna priča nagrižena početkom rata i ljubavničinim mužem.

Iščitavajući složen i poetski zapreten roman kanadskog književnika Michaela Ondaatjea, donedavno gotovo anonimni britanski redatelj Anthony Minghella sklopio je konstrukciju s dvjema paralelnim radnjama u različitim vremenima, no dramaturško, vizuelno i montažno glancanje filma skrenulo je pažnju s onog najvažnijeg: dvostruke ljubavne priče. Onoj u kojoj Ralph Fiennes i Kristin Scott Thomas proživljavaju svoju veliku ljubav može se zamjeriti nedostatak prave strasti, interesa za likove i melodramatskog naboja koji postoji na papiru, ali netragom iščezava s platna. Ona druga u kojoj je Juliette Binoche isprva neobično zaintrigirana misterioznim engleskim pacijentom, a zatim se iznenada zaljubljuje u nekog indijskog vojnika isprva se činila zanimljivijom, no kada se fokus premjesti na romansu sa spomenutim Indijcem naracija poprima karikaturalne razmjere.

Iako je naišao na punu potporu snobovske američke kritike koja je u njemu pronašla nasljednika Davida Leana, “Engleski pacijent” ni u čemu se ne može mjeriti s velikim Englezom u čijim filmovima epski zamah nije išao na štetu karakterizacije likova i njihovih međusobno fino nijanisranih odnosa. Umjesto toga, “Engleski pacijent” razvučena je staromodna melodrama koja potentnu ljubavnu priču diletantski svodi na stereotipe iz roto ljubića, a istovremeno joj niti redatelj niti glumci ne uspijevaju udahnuti ni trunku strasti koja je krasila filmove mnogo spominjanog britanskog uzora. Tako se čini da je “Engleski pacijent” sve svoje Oscare zaslužio tek po žanrovskom ključu, velik tek formalno ovaj film zapravo nije mnogo više od dosadne kič razglednice na kojoj zalazak sunca čini romantičnu pozadinu zaljubljenom paru u prvom planu. (LJIGA 3/10)

Obzor, 1997.

• Tweet
• Pin It