Tražeći boga među narkomanima i bludnicama
| Bad Lieutenant, SAD, 1992., krimi drama, 96 min. |
|---|
| Režija: Abel Ferrara |
| Uloge: Harvey Keitel, Victor Argo, Paul Calderon, Leonard L. Thomas, Frankie Thorn, Robin Burrows |
Vjerojatno najpotcjenjeniji filmski režiser u posljednjih 15-ak godina zove se Abel Ferrara, no nekoliko njegovih recentnijih radova konačno je i najskeptičnije uvjerilo da je riječ o jednoj od najzanimljivijih autorskih osobnosti 80-ih i 90-ih godina. Filmovi poput “Kralja New Yorka” i “Okorjelog policajca” Ferraru su od režisera niskobudžetnih eksploatacijskih krimića promovirali među kremu suvremenog američkog filma. Strpljivi filmofili koji su i kod nas putem televizije i videa mogli odgledati veći dio Ferrarina opusa, od ranih “Anđela osvete” ili alternativno “Gospođice 45”, preko “Kineske djevojke”, “Grada straha” i “Mačkolovca”, pa sve do pretposljednjeg i najslabijeg “Invazije kradljivaca leševa”, već su odavno cijenili talent i intrigantnost njegovih filmskih sižea. Film koji je uporno nedostajao za potpunu valorizaciju je “Okorjeli policajac” ili u originalu “Bad Lieutenant” koji je na sreću filmskih sladokusaca odnedavno osvanuo i na kino platnu zagrebačke Kinoteke.
Riječ je o jednom od najkontrovernijih filmova 1992. godine u čijem je središtu lik policajca koji svoju značku koristi prvenstveno kao pokriće za izvršavanje svih onih stvari zbog kojih normalni građani završavaju u zatvoru. Ogrezao u drogi i seksualnim nastranostima on se tek sporadično bavi svojim poslom, a većinu vremena provodi ili s prijateljicama ili kladeći se na ilegalnim kladionicama. Tek kada zbog neočekivanog ishoda finala nacionalnog baseball prvenstva izgubi 120 tisuća dolara, počinje se interesirati za slučaj opatice silovane od dvojice hispanoamerikanaca. Razlog njegova interesa je 50 tisuća dolara nagrade za otkrivanje imena počinitelja. Naoko lak posao donijet će neočekivani preokret jer opatica ne želi odati imena počinitelja koje poznaje, već im oprašta i čak izražava simpatije za njih. Iznenađen nevjerojatnom snagom vjere ove krhke, no lijepe opatice, policajc doživljava mističnu halucinaciju u kojoj mu se prikazuje Isus. Shvaćajući težinu svojih grijeha, pokušava krenuti putem iskupljenja i spašenja.
Već dugo se u svjetskoj kinematografiji nije pojavio film koji se ovako ozbiljno i bez ironije u džepu pokušava pozabaviti pitanjem vjere, religije i morala kao što to čini Ferrarin “Okorjeli policajac”. Nije, međutim, riječ o konzervativnoj moralki kao što bi se na temelju prepričanog sadržaja olako moglo zaključiti, već o iskrenoj i slojevitoj varijaciji na biblijsku temu o izgubljenom sinu, a Ferrarin crni i gotovo morbidni pogled na njujoršku svakodnevnicu ispunjenu perverzijama, seksom, drogom, alkoholom i gubitkom morala, toliko je sugestivan da gledatelj nerijetko poželi izaći iz kina. Uspije li izdržati toliku količinu loših vibracija u tako kratkom vremenu, bit će nagrađen jednim od najboljih filmova godine. Filmom koji se promišljenošću i autorskom dosljednošću približava djelima nekih od najvećih svjetskih autora koji su se bavili pitanjem vjere i boga, kao što su to na primjer Dreyer, Bresson, Bergman ili Bunuel.
Ferrarina hrabrost očituje se i u radikaliziranom redateljskom prosedeu koji povremenim dokumentarizmom i epizodičnom strukturom, te gotovo asketski dugim kadrovima i širim planovima pokazuje apsolutno povjerenje u ono u što je uperio kameru, što nije tako čest slučaj u suvremenom filmu. Realističnosti filma pridonosi i fascinantna gluma Harveya Keitela, glumca koji se iskazao još krajem 60-ih u filmovima Martina Scorseseja “Tko to kuca na moja vrata”, “Ulice zla” i “Taksist”, da bi ga nakon 20 godina zaborava upravo Ferrara ovim filmom vratio u žižu interesa, a status art-zvijezde kasnije je potvrdio i jednako sjajnim ulogama u filmovima poput “Klavira” i “Paklenog šunda”.
“Okorjeli policajac” nije nimalo lak film, rađen u maniri ozbiljnih i pretencioznih drama, prepun neugodnih prizora koji su mu donijeli najrestriktivniju cenzorsku ocjenu, on strpljivom gledatelju na kraju ipak vraća sav uloženi trud. Pa i mnogo više od toga. (CRNJAK 8/10)
Radio 101, 1994.
