Ubojice patetičnih pogleda
| Assassins, SAD, 1995., triler, 132 min. |
|---|
| Režija: Richard Donner |
| Uloge: Sylvester Stallone, Antonio Banderas, Julianne Moore, Anatolij Davidov, Muse Watson |
Sylvestru Stalloneu, čini se, više ništa ne polazi za rukom. Nakon višegodišnjeg bilježenja samih neuspjeha ili u najboljem slučaju poluuspjeha, Sly je odlučio za svoj sljedeći projekt izabrati akcijski triler o sukobu dvojice vrhunskih plaćenih ubojica. U realizaciji filma “Ubojice” oslonio se na pouzdanog redatelja Richarda Donnera koji je svoje najveće uspjehe postigao trilogijom “Smrtonosno oružje”. Za Stalloneovog protivnika napravljen je, mora se reći, prilično bizaran casting, naime izbor je pao na Antonia Banderasa koji je u Hollywoodu počeo opasno fušariti, a njima je pridružena i Julianne Moore u ulozi švercerice kompjutorskih programa, Stalloneova meta.
Unatoč velikim očekivanja ova se ekipa nije pokazala nimalo ubojitom, pa su “Ubojice” propale na američkim kino blagajnama, a razlog nije toliko u banalnoj filmskoj priči koliko u smrtno ozbiljnom Donnerovom pristupu, što nekoć nije bila njegova odlika. Iako izuzetno sposoban u razradi akcijskih sekvenci Donner se ovdje pokazao nemuštim u kombiniranju akcijskog i melodramatskog prosedea, a rezultat je nepodnošljivo površna konstrukcija u kojoj emotivni klimaksi razaraju akcijsko tkivo i obratno. O neuvjerljivostima koje bi jedva izdržao i crtani film da i ne govorimo.
U glumačkom dijelu pravo je iznenađenje što od Stalloneovih patetičnih grimasa na koje smo valjda već navikli, mnogo više nervira afektirani glumački stil Antonia Banderasa pa je jedina koliko toliko svijetla točka vrlo dobra Jullianne Moore čiji je lik ujedno najzanimljiviji, no na žalost u filmu nedovoljno iskorišten.
Iako povremeno pokazuje pretenziju da film nadogradi i ponešto ozbiljnijim tonom i temama, kao što su prijateljstvo, usamljenost ili otuđenost, Donner se ne uspijeva približiti Melvilleovom “Samuraju” kojeg je po svoj prilici imao na pameti kada je radio “Ubojice”. Umjesto toga sveo ih je na razbibrigu u stilu Toma i Jerryja, s tom razlikom što ovdje ništa nije smiješno. Ili barem to nije namjerno. (AJME MENI 2/10)
Radio 101, 1996.
