Uhvati me ako možeš: sasvim relaksirani Spielberg
| Catch Me If You Can, SAD, 2002., krimi komedija, 141 min. |
|---|
| Režija: Steven Spielberg |
| Uloge: Leonardo DiCaprio, Tom Hanks, Christopher Walken, Martin Sheen, Natalie Baye, Amy Adams, James Brolin |
SADRŽAJ: Nakon rastave roditelja još maloljetni Frank Abignale Jr. bježi od kuće i, pokušavajući preživjeti, upušta se u krivotvorenje čekova, no iznenada shvativši lakoću i draž prevare, započinje seriju velikih manipulacija u kojima se prvo predstavlja za pilota, zatim za liječnika, a kasnije i odvjetnika. Na tragu mu je, međutim, agent FBI-a Carl Hanratty.
KOMENTAR: Većina je kritičara, i vani i u nas, novi film Stevena Spielberga dočekala kao dobro došlo autorovo odustajanje od megalomanskih filmskih projekata, odnosno kao Spielbergov povratak čistoj filmskoj zabavi. To je, međutim, samo djelomično točna konstatacija. Činjenica da je riječ o komediji ipak nije dovoljna da se film proglasi lakim: Spielbergova je režija doduše ležernija nego ikada, a ton filma gotovo frivolan, no osobne autorske preokupacije i dalje su prisutne i lako uočljive. Naime, priča velikog prevaranta Franka Abagnalea Jr.-a obavezna je maštarija iz djetinjstva gotovo svakog dječaka na kugli zemaljskoj. Za razliku od većine, Frank je ostvario što god mu je palo na pamet, većinu toga i prije nego je postao punoljetan. Pretvarajući se da je pilot prevalio je na tisuće milja, lažnim je čekovima zgrnuo nekoliko milijuna dolara, igrao se još i doktora i odvjetnika, a nakon što je konačno uhvaćen postao je savjetnik FBI-a za krivotvorene čekove da bi i danas izvrsno živio savjetujući banke po pitanjima sigurnosne zaštite čekova. Njegova se serija pustolovina može shvatiti kao produžetak dječje igre maskiranja koju odrasli inače prakticiraju tek jednom godišnje, no ni približno tako maštovito i efikasno kao Frank Abagnale, koji zapravo predstavlja tek još jednu verziju Spielbergovog neodraslog Petara Pana, odnosno Spielberga samog koji se, eto, i u zrelim godinama igra filma.
Prisutan je ovdje, međutim, još jedan stalni Spielbergov motiv, on motivaciju svog glavnog junaka ponovno pronalazi u traumama iz djetinjstva: prvo u gubljenju očeva društvenog statusa i dostojanstva, kroz osiromašenje izazvano lošim knjigovodstvom, a zatim i raspadom obitelji, majčinom prevarom oca i razvodom roditelja tijekom kojeg će i započeti njegova prevarantska karijera.
Kad jednom otkrije lakoću stjecanja bogatstva i statusnih simbola, Frank u tome neosporno uživa, no novac je kod njega tek na trećem mjestu. Stevena Spielberga, međutim, zanimaju prva dva motiva. Jedan je ludistička komponenta koja je karakteristična za prevare glavnog junaka, taj užitak igre, nevjerojatna lakoća, dosjetljivost i šarm zbog kojeg gledatelj staje na Frankovu stranu. Drugi motiv koji rukovodi postupke Franka Abagnalea jest želja da povrati očevo dostojanstvo i pomogne mu da povrati ženu, Frankovu majku, odnosno da ponovno okupi raspadnutu obitelj, što je očito trauma koja Spielberga osobno tišti. Kada mu to već ne uspijeva, onda u svome progonitelju, FBI-evom agentu, pronalazi zamjenskog oca i s njim uspostavlja neobično topao konkurentsko-prijateljski odnos.
Zanimljiv dio filma predstavlja i društveni kontekst, nostalgičan i pomalo iznenađujući pogled na 60-te godine bez spominjanja hippie pokreta i političkih skandala. To su još uvijek prilično naivne godine, ali opet ne toliko naivne da nisu podložne za svojevrsnu parodiju na Ameriku kao samoproklamiranu zemlju otvorenih mogućnosti (land of opportunity) u kojoj se vrijednosti zapravo procjenjuju po izvanjskim manifestacijama a ne po njihovoj suštini. To je upravo vrijeme u kojem Amerika postaje obećanom zemljom, ali prvenstveno za tipove poput Franka Abignalea Jr.-a.
Za opći relaksirani dojam filma, uz Spielbergovo fino balansiranje između humorističkih i dramskih tonova, velika je i glumačka zasluga, prvenstveno dvojca oko kojeg se sve vrti: Leonardo DiCaprio kao da se konačno oporavio od snažnog udara slave nakon “Titanica” pa ovdje čak uspijeva vrlo samosvjesno iskoristiti svoju dječačku privlačnost u funkciji lika kojeg igra. Lik FBI-evog istražitelja već je na razini koncepta zgodno postavljen, riječ je o pomalo osamljenom i vrlo štreberskom tipu bez trunke smisla za humor kojeg, međutim, igra Tom Hanks, i sam pomalo štreberski glumac, no svakako ne bez smisla za humor. Baš zbog te proturječnosti njegov lik dobiva na dinamici, slojevitosti i duhovitosti koje je, primjerice, lišen u mnogo češće hvaljenoj, a zapravo mnogo štreberskijoj, ulozi u filmu “Put do uništenja”. U glumačkom pogledu, riječ je o jednom od boljih Spielbergovih filmova, u cjelini “Uhvati me ako možeš” nije na samom vrhu njegova opusa, ali mu je sasvim blizu. (SAMO ZA TAJ OSJEĆAJ 7/10)
Hrvatski filmski ljetopis, 2003.
