Apokalipsa u Londonu
| 28 Days Later, V. Britanija, 2002., SF horor, 113 min. |
|---|
| Režija: Danny Boyle |
| Uloge: Cillian Murphy, Christopher Eccleston, Megan Burns, Naomie Harris, Brendan Gleeson |
Čini se da je Danny Boyle, zlatni klinac britanskog filma devedesetih, autor kultnog “Trainspottinga”, nakon neuspjelog pokušaja proboja u Hollywood s filmom “Žal” upao u priličnu gabulu: svoj novi film snimio je za skromnih 15 milijuna dolara, bez glumačkih zvijezda i bez filmske kamere. Umjesto nje koristio je DV kameru nadajući se kako će ona više doprinijeti nego oduzeti jezivoj atmosferi njegova filma. Riječ je o apokaliptičnom SF hororu smještenom u London, poharan slabo poznatim virusom bjesnila koje potječe od majmuna oslobođenih (eh, ti aktivisti za prava životinja!) iz nekog laboratorija.
28 dana kasnije, mladić Jim budi se iz kome i zatječe posve pust grad kojim luta kao Pale sam na svijetu sve dok ga ne napadnu neka čudna stvorenja, a pomoć mu pruže Selena i Frank. Napadači neodoljivo podsjećaju na zombije iz filmova Georgea Romera (samo što su nešto brži), no to su zapravo ljudi zaraženi virusom, izvan sebe od bijesa i gladi. Nakon Frankove smrti, Selena i Jim pronalaze oca i njegovu kćer s kojom kreću na put prema Manchesteru iz kojeg su ulovili radio poruku o vojnoj jedinici koja nudi utočište preživjelima.
Polazište Boyleova filma je u glasovitoj knjizi “I Am Legend” Richarda Mathesona prema kojoj su snimljena dva klasična SF-a, “Posljednji čovjek na zemlji” i “The Omega Man”, no u razradi Alexa Garlanda, scenarista i pisca prema čijem je romanu Boyle snimio “Žal”, više je nego uočljiv copy-paste postupak u slaganju scenarija iz brojnih literarnih i filmskih predložaka. Ono što “28 dana kasnije” ipak drži na okupu je čvrsta darwinistička ideja o opstanku, pri čemu je mnogo zanimljivije razrađen motiv bjesomučne muške bitke za jedine dvije preostale žene na svijetu od ideje pokušaja građenja civilizacije ispočetka. Problem je, međutim, u brojnim usputno nabačenim poluidejama, narativnim slijepim ulicama i dramski nedorađenim motivima. Jedan od takvih sigurno je i onaj ljubavni, između Selene i Jima, koji se više nego na njihovoj međusobnoj privlačnosti temelji na pretpostavci da su njih dvoje skoro pa posljednji preživjeli primjerci ljudske vrste. S obzirom na traljavu razradu likova, ne čudi što ni glumačka ekipa nije baš impresivna, najproblematičniji je upravo glavni lik kojeg pomalo neprozirno i nezainteresirano igra Cillian Murphy, a niti Naomie Harris u ulozi Selene nije mnogo zanimljivija. Scene im stoga, bez velikog truda, krade gotovo kultni britanski glumac Christopher Eccleston u ulozi prolupalog časnika Westa.
Na idejnom planu Boyle je često prilično konfuzan redatelj, no na vizualnom talent mu se ne može poreći. I ovoga puta se uspio izvući na istu foru. Njegova furiozna režija prenakrcana atraktivnim vizualima ne daje gledatelju mnogo vremena da razmišlja o idejama, a ovdje je razmišljanje dodatno otežano i žanrovskim zadatostima horora kojima Boyle, pomalo neočekivano, vrlo dobro vlada. Posebno je dojmljivo otvaranje filma u kojemu glavni lik korača praznim londonskim ulicama, tim više što je Boyle te prizore snimao bez gradskog dopuštenja, u ranim jutarnjim satima moljakajući pješake da ne prolaze kroz kadar.
Uglavnom, Boyleov “28 dana kasnije” je vizualno zanimljiv, povremeno intrigantan i prilično zastrašujuć film, no kako vrijeme od izlaska iz kina odmiče tako postaje sve jasnije da je antologiju filmskog SF-a moguće sastaviti i bez njega. (MOŽE PROĆI 6/10)
