Pazi, Richard Gere za volanom!
| Arbitraža / Arbitrage, SAD, 2012., triler/drama, 107 min. |
|---|
| Režija: Nicholas Jarcki |
| Uloge: Richard Gere, Susan Sarandon, Tim Roth, Brit Marling, Nate Parker, Laetitia Casta |
Iako je posljednjih godina bilo nekoliko zanimljivih filmova na temu raspada sistema koji je zahvatio Wall Street prije pet godina, a nakon toga i dobar dio Zapadnog svijeta – tu prije svega mislimo na „Crni ponedjeljak“ („Margin Call“ sa Spaceyem i Ironsom), HBO-ov „Too Big To Fail“ uglednog Curtisa Hansona pa i Stone-ov „Wall Street 2“ plus, naravno more sjajnih dokumentaraca – ipak se nekako čini da tu ni približno nije još sve rečeno i da ta tema traži dodatnog autorskog angažmana. Iako se ne bavi direktno navedenim događajima, igrani debi 34-godišnjeg bivšeg hakera, a danas scenarista i režisera Nicholasa Jareckog, „Arbitraža“ mogao bi se ipak ugurati u podžanr filmova katastrofe u kojima umjesto Godzille ili vanzemaljaca Wall Street nebodere gutaju pohlepa, kreditni baloni od sapunice, hedge fondovi i junk obveznice.
U centru zbivanja je Robert Miller (Gere), ugledni Wall Street veteran, filantrop i patrijarh čija je firma/fond pred prodajom ogromnoj banci, no Miller se negdje malo zaigrao, pa je sad prisiljen „kuhati“ svoje poslovne knjige da potencijalni kupac ne bi nanjušio rupu od par stotina milijuna dolara. Paralelno s tim pratimo Millera kao odanog obiteljskog čovjeka – muža, oca i djeda, zatim slavljenog dobrotvora čija fondacija koju vodi zajedno sa suprugom Ellen (Sarandon) gradi nove odjele bolnica, te konačno ocvalog ženskara kojeg poziva na red bahata mlađahna ljubavnica Julie (Casta). Stvari se zapliću kad Julie pogine u autu kojeg je vozio njen „sugar daddy“ (iako ni grandaddy nije sasvim netočna etiketa), a ovaj onda, što bi drugo, pobjegne s mjesta nesreće. U priču se tu onda upetljaju tamnoputi mladić Jimmy (Parker) iz Millerove prošlosti koji mu pomogne u bijegu te konačno mrzovoljni murjak (sjajna epizoda Tima Rotha) koji je čvrsto nakanio zapapriti nedodirljivom wallstreetskom kapitalcu.
I tu onda predvidljivo kreće igra mačke i miša na nekoliko razina, jer osim policijskog njuškala i sumnjičavih investitora, Millera počinje čudno gledati i vlastita kćer (Marling), talentirana brokerica i tatina desna ruka u firmi koja je nabasala na brojke koje se ne poklapaju. Film zatim balansira između lakšeg, ne pretjerano napetog trilera i Millerove osobne drame u kojoj nikad do kraja nismo na čistu radi li se o totalnom pokvarenjaku ili ipak čovjeku vrijednom iskupljenja. Da se tu čak razviti i kakva takva empatija prema njegovoj situaciji, ali to je uglavnom zbog suzdržane ali samouvjerene izvedbe za ovakve likove kao stvorenog Richarda Gerea, koji je za ulogu Millera ubrao i nominaciju za Zlatni Globus.
No, centralni momenti filma nisu ni lakonska bahatost Wall Streeta, ni slijepa pohlepa ni „odnarođenost“ korporativne elite, kao ni krimi i biznis zaplet, već dvije male osobne drame odnosno odnosa u krizi – Millerov trenutak istine s vlastitom kćeri te njegova relacija s Jimmyem, odnosno njegovim pokojnim ocem. I tu leži glavni problem filma u kojem imamo relativno dobro postavljene likove i situacije (iako je uvod u Millerovu obiteljsku pozadinu klišeiziran i zašećeren do bola) u, nazovimo to tako, „visokoj sferi“, no kad se Jarecki spusti u nešto nižu, onu osobnu, e tu onda stvari dosta štekaju, jer nijedna od dvije navedene centralne „mikro-situacije“ (s kćeri i s Jimmyem) nije izvedena kako Bog zapovijeda. A nekako tokom cijelog filma znamo da Milleru slijedi i ugodan razgovor s gospođom i da nije Susan Sarandon u castu samo zato jer nema pametnijeg posla. Uglavnom nije to loše, pogotovo za debitanta, ali je moglo biti puno bolje u rukama nekog iskusnijeg.
I još nešto – u bizarnoj varijanti „umjetnosti koja imitira stvaran život“, nekom bi domaćem gledatelju priča o sijedom dobrodržećem šminkeru kojem je libido kao u tinejdžera, posao u banani, a prometala smrtonosno oružje, mogla podsjetiti na stanovitog domaćeg zlatnog dečka. Ne znam, meni na primjer gledajući „Arbitražu“ takva asocijacija nije pala na pamet, ali tko zna – sto ljudi, sto ćudi… (KOREKTNO 6,5/10)
