45 godina / 45 Years, V. Britanija, 2015., drama, 95 minuta |
---|
Redatelj: Andrew Haigh |
Uloge: Charlotte Rampling, Tom Courtenay, Geraldine James, Dolly Wells, Richard Cunningham, Hannah Chalmers |
42-godišnji otvoreno homoseksualni Britanac Andrew Haigh proslavio se prije četiri godine sa svojim drugim filmom „Weekend“, viđenim kod nas zahvaljujući Queer festivalu. Radilo se o vrlo bazičnoj ljubavnoj priči o dva mladića koji se susretnu u jednom klubu i one night stand produže u one weekend. Nažalost, jedan od njih mora otputovati (zauvijek?) pa je nastavak veze nemoguć. Ono što je oduševilo kako gay zajednicu tako i straight kritičare je što su nakon desetljeća šarenih, kričavih, ekstravagantnih i društveno rubnih prikaza homoseksualnosti na filmu (vidi pod Almodovar i Van Sant), ovdje momci prikazani kao najnormalniji, prosječni mladi ljudi s tim filmskim i društvenim odmakom da su gay orijentacije. To je pokrenulo cijeli trend sličnih filmova koji je kulminirao s Haighovom TV serijom „Looking“ rađenom za HBO. Iako izuzetno hvaljena, ona je pak nedavno ukinuta nakon dvije sezone zbog loše gledanosti.
Haigha je to natjeralo da ide dalje, što je dobrodošla stvar. Jer budimo realni, koliko god bili društveno važni, filmovi trenda koji je pokrenuo nisu bili filmski posebno zanimljivi, pogotovo nama kojima činjenica da se dva muškarca ili žene ljube na ekranu (niti igdje drugdje) nije nimalo šokantna. Dakle, što je Haigh napravio sljedeće? Nakon komorne homoseksualne ljubavne drame o početku veze snimio je komornu heteroseksualnu ljubavnu dramu o njenom neizbježnom kraju!
„45 godina“ priča je o starijem paru lijevih intelektualaca, bivšem sindikalistu Geoffu i učiteljici Kate, koji negdje u britanskoj vukojebini uživaju u zasluženoj penziji (nešto kao Hanekeovi Anne i Georges, samo bez moždanog udara). No, nekoliko dana prije proslave 45-godišnjice njihovog braka doći će pismo na njemačkom koje će promijeniti sve. U njemu ne piše „ne volim te više“ nego „ne volim te najviše“. Ili u prijevodu, ono otkriva da je desetak godina stariji Geoff prije ovog braka imao jednu, za njega važniju vezu koja je završila nesretnom smrću drage. Pukotina u švicarskim Alpama u koju je upala spomenuta Katya, stvoriti će još veću u odnosima Geoffa i Kate.
„45 godina“ tip je filma u izumiranju. Klasične bergmanovske drame o „dvije osobe u sobi“ koja je sva u tišinama, atmosferi i glumačkim izvedbama. Pametni Haigh je za takvu (ne)akciju odabao majstore zanata. Charlotte Rampling jedna je od najhrabrijih glumica u povijesti filma. Još je 1974. u „Noćnom portiru“ Liliane Cavani izvodila S/M seanse s bivšem upraviteljem koncentracijskog logora u kojem je bila zatočena, da bi se u „Max Mon Amour“ Nagise Oshime drpala s ogromnom čimpanzom. Duboko u svojim 50-ima skidala se gola Ozonu i Cantetu, no već dugo joj netko nije dao ovako minimalistički zadatak, da s gotovo nikakvim alatima osim vlastitog lica i tijela pokaže toliko puno. Ramplingova ga je riješila gotovo savršeno, prikazujući, i to većinom šutke, osjećaje koji variraju od znatiželje i uzbuđenja do apatije i razočaranja. 78-godišnji Tom Courtenay u toj igri nije ništa lošiji, iako u zadnje vrijeme nije bio toliko filmski aktivan (zlatno doba imao je u 60-ima u „Doktoru Živagu“ i u 80-ima s „Garderobijerom“). Njegov rastreseni Geoff s jedne strane pokazuje sav užas gubitka fizičkih i intelektualnih sposobnosti koje donosi starost, a s druge gotovo erotsko buđenje izazvano vraćanjem sjećanja iz mladosti.
Za uloge u ovom filmu koji puno više govori o braku, vezama i tome kako je zapravo nemoguće sasvim poznavati nekoga od Fincherovog „Gone Girl“, Ramplingova i Courteney dobili su glumačke nagrade na ovogodišnjem Berlinaleu, a ne bi bilo čudo da ih zadesi i pokoja nominacija za Oscara. Nažalost „45 godina“ došao je u zagrebačka kina usred tradicionalne medijske euforije oko Zagreb Film Festivala, tako da će zahvaljujući tamošnjim „atrakcijama“ ostati nepogledan. Šteta, jer radi se o jednom od najboljih filmova godine. No, pametni znaju čemu služi internet…(8/10)
Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.