Milfice na francuski način

• Tweet
• Pin It

Budući da me u internoj podjeli rada između Nemilosrdnih gadova dopao tzv. MILF sektor, dok su kolegi Runjiću preostali tzv. penzići vulgaris (vidi pod „Red 2“), bespogovorno sam se prihvatio ovog odgovornog i zahtjevnog posla i pogledao „Ljubav na francuski način“ (u originalu „20 ans d’écart“, odnosno 20 godina razlike), prvi samostalni film redatelja Davida Moreaua nakon dva horora koja je potpisao zajedno s Xavierom Paludom. Fenomen kuguarki posljednjih je godina sve prisutniji u američkoj pop kulturi, a sada je kako vidimo stigao i u dobru staru Europu, prvo u kinematografiju koja tradicionalno ima vrlo prisne odnose s američkom – francusku.

I baš kao što se iz trailera dade naslutiti „Ljubav na francuski način“ zapravo je vrlo solidno odrađen rom-kom na američki način, priča, dramaturgija, vizuali, tiplogija, sve je to bliže Hollywoodu nego Parizu. Da nije riječ o ipak pomalo provokativnoj temi, bez po muke bismo ga šutnuli kao posve generički film, no ovako mu ipak vrijedi posvetiti malo pažnje. Glavnu junakinju Alice, dotjeranu i strogu ženu u kasnim tridesetima, zatičemo u Brazilu, u tiskari na zadnjoj provjeri boja naslovnice novog broja ženskog magazina. U avionu na povratku kući upoznaje slučajnog suputnika, mladića Balthazara koji joj posluži kao kratkotrajna utjeha za vrijeme najjačih turbulencija. Jedan stisak ruke, mladom je Balthazaru sasvim dovoljan da osjeti interes za Alice, a kao pripomoć dobro će doći USB stick koji je ova izgubila u avionu. Njihova će se priča zarolati kad Alice shvati da joj je jedna pogrešno protumačena fotografija donijela iznenadnu popularnost u redakciji, osobito kod šefa koji traži novu glavnu urednicu. Uštogljena štreberica bez obzira na pedantnost i marljivost nije idealna kandidatkinja, no kad shvati da bi kao kuguarka imala bolje izglede, Alice odluči iskoristiti priliku i pozove Balthazara da zajedno izađu. Sve ono što slijedi više manje je uobičajena voli me-ne voli me dramaturgija holivudskih romantičnih komedija, no bez obzira na formulaičnost mora se priznati kako film sasvim ugodno teče, glumci su zgodni, čak se čini da između njih ima i neke kemije, dosjetke su umjereno smiješne ili barem simpatične, ritam fino ugođen, jedva da bi se i našao poneki prigovor. Ali nemilosrdni gadovi ne bi bili to što jesu kad se ne bi u svakom žitu pronašli i poneki kukolj.

Primjedba koja prva upada u oči jest premala razlika u godinama između glumaca, jer dok u filmu njihove likove dijeli otprilike 20 godina razlike, u stvarnosti je ona mnogo manja, svega 12 godina, no veći je problem redateljeva potreba da veze koje uključuju velike razlike u godinama naglašava i gdje treba i gdje ne treba. Naime, iz filma bi se dalo zaključiti da svi Parižani tako žive, budući da i Balthazarov otac ima curu Balthazarovih godina, baš kao i Alicin bivši suprug. Čista dramska poštapalica, bez prave poante, iako se ona sama nudila.

I dok nas većim dijelom filma redatelj uspijeva privoliti da progutamo formulaičnost i dobro poznata rješenja bez previše potpitanja, ponekad u tome ipak ode predaleko, kao što je slučaj s onom ključnom, the scenom, toliko otrcanom da mi ju je bilo pomalo neugodno gledati. Šteta, jer film je zapravo inače sasvim sladak.

A ponajveći dio zasluga za to ide nama posve nepoznatoj belgijskoj glumici Virginie Efira i jednako anonimnom Pierreu Nineyju. Gledajući njezinu preobrazbu došao sam u napast da film proglasim stilističkom a ne romantičnom komedijom, jer fascinantno je vidjeti kako se jedna aseksualna kučka u svega par poteza (raspuštena kosa umjesto punđe, dekolte umjesto kopčanja do grla, kožna jakna i kratka suknja) preobrazi u ženu od milijun dolara. Zahvaljujući njima lako se gledatelju uživjeti u bilo čiju perspektivu, njezinu ili njegovu, i šteta je što film ponekad ipak nema malo više hrabrosti da iskoči iz krutih dramskih tračnica i građanskog dobrog ukusa. No, kako milfice postaju filmska top tema, vrlo je vjerojatno da ćemo i to uskoro dočekati, možda već u „Adore“ u kojem dvije mame, Robin Wright i Naomi Watts, dijele istu strast – prema sinu one druge. Do tada, „Ljubav na francuski način“ čini se kao uvod u temu i sasvim nježna posveta milficama. (TRÈS BON 6,5/10)

• Tweet
• Pin It