Holokaust u „zemlji slobodnih“

• Tweet
• Pin It

Prije točno trideset godina na američkoj je televiziji prikazan film „Solomon Northup’s Odyssey“, kasnije na videu objavljen pod naslovom „Half Slave, Half Free“. Riječ je o ekranizaciji autobiografskog romana „12 Years a Slave“ dotičnog Solomona Northupa, u kojemu opisuje kako je otet i prodan u ropstvo u kojemu je proveo punih 12 godina. Usprkos solidnim ocjenama kritičara, film nije ostavio dubljeg traga, a zanimljiv je i zbog toga što ga je režirao Gordon Parks, redatelj koji je desetak godina prije snimio film „Shaft“, rodonačelnika tzv.  blaxploatation žanra, jedinog holivudskog žanra čija je glavna odrednica rasna. Hoću reći, neodoljivo je primijetiti kako je film u kojemu je crni glavni junak stavljen u eksploatacijski žanrovski sustav sjajno prošao u kinima i povukao za sobom cijeli trend, dok je tematski film o najcrnjoj mrlji američke povijesti ostao bez odjeka.

No, pokušate li se sjetiti makar nekoliko naslova koji se bave američkim ropstvom, lakše ćete shvatiti gornji fenomen, naime osim čuvene serije „Korijeni“ koja je kroz sudbinu roba Kunta Kinte oblikovala suvremenu predodžbu o američkom ropstvu, holivudska produkcija na tu temu svodi se na svega nekoliko značajnijih naslova, poput Spielbergova „Amistada“, Zwickovog „Rata za slavu“, Fleischerovog „Mandinga“, Tarantinovog „Odbjeglog Djanga“ i poneke adaptacije „Čiča Tomine kolibe“.  Izgleda da je Hollywood snimio više filmova o egipatskim mumijama negoli o crnačkim robovima, dok je usporedbe s holokaustom smiješno i potezati. I, eto, čini se da je preko bare morao potegnuti Englez Steve McQueen („Glad“, „Sram“) da bi Amerikancima konačno snimio njihovu „Shindlerovu listu“.

A da bi u tome uspio, morao je riješiti jedan veliki problem, naime narativ o jednom od dva najsramnija poglavlja američke povijesti (onaj drugi tiče se Indijanaca), držanju crnih robova, danas se doživljava kao prašnjava historijska činjenica, prikladna tek za muzeje, povijesne čitanke i eventualno Tarantinove filmove (koje iako uopće nisu neozbiljni, publika ipak ne doživljava ozbiljno) pa se ambiciozna ostvarenja poput Spielbergovih „Amistada“ ili „Lincolna“ više manje smatraju kao DVD-ovi zgodni za umetanje uz školske udžbenike. Međutim, istinita priča o Solomonu Northupu, slobodnom čovjeku koji je preko noći postao rob nudi toliko pedantnu i jezivu transformaciju od uglednog građanina u degradiranog, zlostavljanog i do kosti poniženog roba da uspijeva izazvati empatiju i nezainteresiranog, ciničnog Amera 21-og stoljeća. Ok, možda ne baš kod tipičnog gledatelja „Transfomersa“ ili „Avengersa“, ali  makar kod jednog dijela kino publike. U svakom slučaju redatelj Steve McQueen i scenarist John Ridley natjerali su gledatelje da osjete kako je to kad odjednom izgubiš sve ono što te čini zapravo čovjekom, slobodu i dostojanstvo, a gore potpisanog Nemilosrdnog gada da posegne za visokoparnim stilom.

Elem, Solomon Northup (Chiwetel Ejiofor) ugledni je građanin koji sa suprugom i kćerkom živi u New Yorku sredinom 19-og stoljeća te privučen atraktivnom poslovnom ponudom pada u ruke kriminalaca koji ga drogiraju, kidnapiraju i transportiraju u Louisianu gdje bude prodan na plantažu relativno ljubaznog robovlasnika Williama Forda (Benedict Cumberbatch). Ovaj pripada grupi da tako kažemo dobrih robovlasnika koji sa svojim robovima uspostavljaju donekle ljudski odnos, no usprkos simpatijama koje osjeća prema Solomonu, a shvaćajući da ga ne može zaštiti od agresivnog čuvara (Paul Dano), Ford ga preprodaje novom vlasniku, patološkom zlostavljaču Edwinu Eppsu (Michael Fassbender) koji ne zna izaći na kraj s vlastitim podvojenim osjećajima, s jedne strane mržnjom koju gaji prema crnim robovima općenito i privlačnošću koju osjeća prema mladoj robinji Patsey (Lupita Nyong’o).

Po onoj židovskoj kletvi „dao Bog da imao pa nemao“, Solomonov pad iz slobode u ropstvo rađa još većim osjećajem užasa nego kod robova koji su rođeni neslobodni, a život mu dodatno otežava njegova inteligencija i obrazovanje koje mora pažljivo kriti od gospodara koji bi takvog roba doživjeli kao prijetnju. Pogotovo je to slučaj s Eppsom, sadistom, alkoholičarem i vjerskim fanatikom kod kojega se te tri osobine fino i logično sljubljuju u jedan od najperverznijih likova viđen na filmu još tamo od onog genijalno iberodvratnog šefa koncentracijskog logora Ralpha Fiennesa u „Schindlerovoj listi“. I, baš kao i kod Speilberga, i ovdje je lik inspirirao glumca, Michaela Fassbendera, na najbolje glumačko ostvarenje u cijelom filmu.

Vrijednost McQueenova filma jest što se ne zadržava tek na opisu fizičkog užasa kroz koji prolaze robovi, već precizno opisuje moralnu i ekonomsku stranu ovog odnosa. Naime, ropstvo je u prvom redu ekonomska varijabla, o čemu svjedoči bolestan prizor aukcije golih robova koja se odvija u ukusno uređenom dnevnom salona prekupca robova (Paul Giamatti) i uz glazbenu pratnju Solomonove violine, no suvremenog gledatelja zbunjuje nedostatak potrebe robovlasničke klase da na bilo koji način pokuša etički opravdati držanje robova, kao da je činjenica da su bijeli i da su kršćani samorazumljivi argument dominantnosti. No, osim  manjka potrebe za samoopravdanjem, podjednako fascinira totalni nedostatak svijesti o vlastitim postupcima. Kako drugačije protumačiti retoričko pitanje koje si između maltretiranja svojih robova (bičevanjem, silovanjem, tjeranjem na noćni ples samo za njega…) postavlja suludi Epps: „Čime sam to zaslužio da me Bog toliko mrzi?“. Odgovor mu, naravno, nije na kraj pameti.

McQueenovo putovanje u srce američke tame odlikuje neobičan spoj neviđene ljudske okrutnosti i fascinantne ljepote prirode u kojoj se sve to zbiva, prekrasni vizuali snimatelja Seana Bobbita dodatno potcrtavaju bestijalnost i perverznost civilizacije koju opisuje. Svojevrsni vrhunac ove perverzne redateljske strategije je beskonačno dug kadar u kojem u totalu vidimo Solomona kako visi na užetu za vješanje tek prstima dodirujući zemlju i boreći se da ostane živ, dok na par metara od njega život nastavlja nesmetano teći, ostali robovi i stanovnici farme nastavljaju s uobičajenim dnevnim rutinama kao da se baš ništa ne događa. Iako film obiluje brutalnošću, ovaj kadar u kojemu se zapravo gotovo ništa ne događa izaziva posebnu jezu, dok on traje i traje shvaćamo da je bilo koji oblik solidarnosti i humanizma bičem istjeran iz svih koji su na bilo koji način došli u dodir s ropstvom. Baš kao što gospodari moraju biti nemilosrdni da bi ostali gospodari, tako robovi moraju postati bešćutni da bi ostali živi.

Glumački gledano „12 godina ropstva“ gotovo je besprijekoran, uz već spomenutog Michaela Fassbendera i sjajnog Chiwetela Ejiofora, za treću veliku rolu filma zaslužna je Lupita Nyong’o u ulozi nesretne mlade robinje Patsey. Benedict Cumberbatch imao je pomalo nezahvalnu ulogu dobroćudnog slabića pa je zanimljviji od njega Paul Dano kao priglupi zlostavljač robova Tibeats, dok je lik kanadskog stolara kojeg igra Brad Pitt jedina slaba točka filma, iznenadni uragan didaktičnosti posve nepriličan ostatku filma, no s obzirom na funkciju koju lik ima, te stil kojim je to Pitt obavio, nije napravljena veća šteta.

Od tri filma s najviše nominacija za Oscara, “12 godina ropstva” ih ima 9, „Američki varalice“ i „Gravitacija“ 10, „12 godina ropstva“ uvjerljivo je najbolji film, no imam dojam da je Američkoj filmskoj akademiji dojadila uloga veš mašine za pranje vlastite savjesti na način da se nagradama vrijednim i društveno važnim filmovima popravlja imidž Hollywooda. Novo je doba i nema više potrebe za takvim lakirovkama od kojih ionako nikakve koristi pa tako i kipići sve češće završavaju kod onih koji imaju bolje izglede na box officeu, a ove godine su to oni opskurni likovi s grandioznim tupeima i dekolteima. Tako će, po svoj prilici, film koji za „zemlju slobodnih i dom hrabrih“ predstavlja pravi kulturološki milestone, koji opisujući užas crnog američkog holokausta čini ono što su propustile generacije američkih filmaša, sve tamo od rasističkog „Rađanja jedne nacije“ Davida Warka Griffitha preko slatkaste crne oskarovke Hattie McDaniel iz „Zameo ih vjetar“ pa do irelevantnog „Batlera“, i sve to čini s iznimnom autorskom inspiracijom i imaginacijom, ostati bez oskarovske verifikacije. (KUNTA KINTE BI BIO PONOSAN 9/10)

• Tweet
• Pin It