Kritičarski folklor na kraju svake godine nalaže pola kartice uvodne kuknjave nad lošim i svake godine sve gorim filmovima, grozotama komercijalnog i sve komercijalnijeg Hollywooda, da bi nakon svega toga uslijedilo nekoliko, najčešće deset naslova koji predstavljaju iznimku koja potvrđuje pravilo i kojima kritičar poručuje, urbi et orbi, da se ipak može. Pravila su da se krše, a folklor da se njeguje, stoga neću ni ja mnogo odstupiti od regula. U prošlogodišnjem rezimeu najavio sam jako dobru 2014. i, štono se kaže, promašio ceo fudbal. No, iako ovo baš i neće biti godina za filmske anale, nije ipak sve tako sivo, primjerice još je uvijek mnogo jednostavnije izabrati deset dobrih filmova, nego jednog dobrog predsjedničkog kandidata.
I tako, na kraju sam zapravo bez po muke sklopio godišnju listu 10, odnosno 11 najboljih filmova, pri čemu sam se u izboru držao isključivo filmova koji su u ovoj kalendarskoj godini bili u redovitoj kino distribuciji tako na njoj nećete naći neke od naslova koje će možda neki drugi uvrstiti na svoje liste, poput „Ide“, koja bi u naša kina trebala stići sljedeće godine, „Levijatana“, „2 dana, 1 noći“, „Gospodina Turnera“ ili „Zimskog sna“, iako bi neki od njih sigurno našli mjesto na ovoj listi. Također, pozamašan broj filmova koji se nalaze na listama američkih kritičara u nas će stići tek u prvom tromjesečju sljedeće godine, primjerice „Igra oponašanja“, „Teorija svega“, „Unbroken“, „Inherent Vice“, „Foxcatcher“ i „Whiplash“ pa nam ne preostaje ništa drugo do li nadati se da će isti pojačati konkurenciju sljedeće godine. A sad idemo na core business.
Niti desetljeća lutanja kroz filmske pustopoljine nisu otupila njihov smisao za kritičarsku poetsku pravdu, lošu glumu, režijsko blefiranje i montažne konjske glave. Dakako, niti senzibilnost za lijepo. Rek'o je svojedobno Brega kako bi u Mozartu i konj uživao. E pa tako i mi. Uživamo. Ne u Mozartu, nego u vulgarnom humoru i golim sisama. Pa kakve onda veze to ima s Mozartom? Nemamo pojma, ali je usporedba isprva baš puno obećavala.
Jedan (nemilosrdni Runjić) voli Judda Apatowa i Woodyja Allena, a drugi (gad Tomljanović) stare crno-bijele filmove, novog Hanekea, danske serije i ponešto friškog holivudskog mainstreama, što znači da se gotovo ni u čemu ne slažu. Ima li bolje podloge za početak jednog divnog prijateljstva? I jednog bloga.
2 Comments